Piše: Živojin Rakočević
Hiljade vernika dolaze u Visoke Dečane na ktitorsku slavu uprkos magli i iskušenjima, čuvajući tako mesto koje mnogi vide kao simbol lepote i opstanka.
„Desila se saobraćajna nesreća kod Manastira Dolac, magla je velika, ima policije“, javlja Siniša Živić, najbolji poznavalac kosovskih puteva. Srušeni Manastir Dolac je vidikovac sa kojeg se pruža pogled na veliki deo Metohije. Sve je pokriveno maglom, iznad koje su sunce i vrhovi Prokletija pod snegom. Na putu prema Peći građevinske mašine, koje prave novu traku puta.
Trasa se prekida kod benzinskih pumpi, spomenika OVK, a u selu Drenovac prolazi pored greda i stubova uništene srpske kuće. Juče su od rane zore u tu metohijsku maglu, svim putevima i sa različitih strana krenuli Srbi u Visoke Dečane. Hiljade ljudi, desetine autobusa, organizovano i pojedinačno ulaze u zaštićenu zonu Visokih Dečana. Punkt KFOR-a je kula pokrivena maskirnim mrežama, dodatno zaštićen betonskim preprekama oko kojih su zbog lepšeg utiska postavljene drvene letvice, pa liče na velike korpe za cveće sa „zasađenom“ plastičnom travom.
„Dobro sam, kako ovde da budem loše“, govori jedan hodočasnik iz Kraljeva, a onda se čuju različiti dijalekti srpskog jezika od Dalmacije, Banjaluke, Novog Sada, Berana, Nikšića, Podgorice, Gračanice, Kosovske Mitrovice.
Iz Bara je došao sveštenik i ikonopisac Nikola Radović, on je bratanac mitropolita Amfilohija Radovića. U rukama drži knjigu svoga drugog strica Dobrije Radovića. Doneo je za manastirsku biblioteku, jer se Dobrija upokojio pre nekoliko dana, na Aranđelovdan. „Dobrija je ovde bio godinu i po dana, živeo je tu. Ima pesmu posvećenu dečanskoj lepoti“, kaže sa suzama u očima.
A u toj knjizi čudnog imena „Svedragi mi brate Hipokrate“ stoji stih: „Majke nosite decu Dečanima“. Dva dečaka iz povratničkih sela su, igrajući se po travi, pokvasila noge. Magla se podigla, a njih dvojica suše čarape na prozoru manastirske trpezarije i bosih nogu igraju igrice na mobilnom telefonu.
„Svetlost kroz koju sija Hristos spasitelj je naš Sveti kralj Stefan Dečanski“, govori iguman Sava Janjić o srpskom kralju, ktitoru Visokih Dečana, koji je 1327. godine, na mestu gde se spajaju surove Prokletije, i plodna ravnica Metohije, gde izviru kisele vode, rastu kestenove šume, podigao svoju najvažniju zadužbinu. Kako su se srele različitosti u prirodi, tako su se sredinom četrnaestog veka – baš na ovom mestu – našle sve suprotnosti naše duhovnosti, kulture i umetnosti. Srela su se dva genijalna čoveka, arhiepiskop Danilo Drugi i fra Vita Kotoranin. Iz njihovog rada nastala je najlepša balkanska crkva i jedinstvena celina koja govori jezikom i istoka i zapada, Vizantije i romanike, kontinenta i Mediterana.
U toj celini su se slile sve najvažnije suprotnosti našeg duha, kulture i prostora, tako je nastala prva najveća sinteza naše umetnosti, tako je nastao dečanski ključ za razumevanje umetnosti, religije i života.
„Kao što su monasi odani svetinji, i svi mi sabrani danas ovde klanjamo se našem svetitelju kralju najviše proslavljanom od svih vladara. Njega je Gospod blagoslovio da ovde bude temelj – stub našeg života i opstanka“, rekao je u besedi na liturgiji mitropolit raško-prizrenski Teodosije.
On je sa zajedno sa 43 sveštenika i episkopom novobrdskim Ilarionom, izaslanikom patrijarha Porfirija, služio službu Božiju.
„Ovaj sveti hram miriše i lepotom svojim sija kao da je ispitan i očvrsao u ognju iskušenja. Što više vihori iskušenja napadaju ovo sveto mesto, ono lepše sija, ono se dalje se čuje, ono lepše miriše“, rekao je vladika Ilarion.
„Ko je mogao zamisliti da će se vernici pričešćivati ispred dečanskih vrata, pored ovolike crkve“, govori jedna starija gospođa dok iguman Svetih Arhangela kod Prizrena pričešćuje grupu vernika iz Podgorice.
„Raširenih ruku nas dočekuju ovde“, govori za velikom dečanskom trpezom Milena Parlić, pomoćnik direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju, zadužena za saradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom i brigu o kulturnom nasleđu.
Šta ove ljude dovodi u Visoke Dečane? Kako je moguće da se ovde baš sada okuplja najviše ljudi u proteklih 80 godina? Sa starih fotografija između dva svetska rata moglo bi se zaključiti da ih je tada možda bilo više. Kraj je praznika, u Visokim Dečanima ostaju monasi, većina vernika odlazi pored novih kuća i kroz ostatke drvoreda oraha koje su nekad sadili Titovi omladinci. Svako nosi svoje Dečane sa sobom.
