Istoričarka umetnosti Jasmina Ćirić rekla je za RTS da najnoviji napadi na crkve i verske objekte na KiM – jesu novi, ali je taktika koja se primenjuje na terenu stara i dobro poznata. Objansila je šta znači “albanizovanje“ i “kosovarizovanje“ kulturne baštine. Iako su pojedini spomenici pod zaštitom Uneska, profesorka smatra da međunarodna javnost nije dovoljno upoznata sa stanjem na terenu.
U nizu incidenata koji su poslednjih dana zabeleženi na Kosovu i Metohiji, obijene su i oštećene srpske pravoslavne crkve u Dobrotinu i Gušterici što je izazvalo reakcije Kancelarije za KiM i Ministarstva kulture Srbije.
Nadležni upozoravaju na nastavak talasa napada na srpsko duhovno i kulturno nasleđe, dok stručna javnost ističe da se, pored fizičkih, vodi i borba na planu tumačenja i prisvajanja istorije.
Jasmina Ćirić, profesorka Filolško-umetničkog fakulteta u Kragujevcu, istoričarka umetnosti i ekspert za srpsku srednjevekovnu baštinu istakla je u razgovoru za RTS da najnoviji napadi na crkve i verske objekte na KiM jesu novi, ali je taktika koja se primenjuje na terenu stara i dobro poznata.
Profesorka naglašava da nije reč samo o kriminalnim radnjama, već i o ozbiljnom kršenju Zakona o zaštiti kulturnih dobara Republike Srbije i međunarodnog prava. Svaki napad na zadužbine, bilo da je reč o srednjovekovnim spomenicima ili objektima novijeg datuma, predstavlja napad na kulturnu i versku baštinu Srpske pravoslavne crkve, dodaje ona.
Prema njenim rečima, metod napada može se pratiti u dugom istorijskom trajanju. Podseća da se ove godine navršava 45 godina od požara u Pećkoj patrijaršiji, podmetnutog u noći između 15. i 16. marta 1981. godine, u vreme eskalacije krize na Kosovu i Metohiji.
Nakon toga usledili su događaji 1999. godine, donošenje Rezolucije 1244 i kasniji martovski pogrom 2004. godine, kada su brojni spomenici teško oštećeni ili uništeni. “U samoj Rezoluciji 1244 ne postoji poseban član koji se odnosi na zaštitu kulturnih dobara“, ukazuje profesorka Ćirić, dodajući da su mehanizmi zaštite jačani tek nakon velikih razaranja.
Materijalno uništavanje i revizija istorije
Prema oceni profesorke, fizički napadi često idu ruku pod ruku sa pokušajima revizije istorije.
Kao primer navodi pokušaj preuzimanja crkve u Rakinici kod Podujeva, kao i uništavanje ostataka hrama Bogorodice Hvostanske, poznate i kao “Mala Studenica“, koju je kao episkopiju ustanovio Sveti Sava.
“Kada se uništi materijalni trag, otvara se prostor za promenu narativa”, objašnjava ona, naglašavajući značaj arhivske građe i dokumentacije, poput crteža arhitekte Miloša Sekulića koji se čuvaju u Beogradu.
Posebno ukazuje na “stradanje” fresaka u Bogorodica Ljeviška i Gračanica tokom pogroma 2004. godine, kada su oštećeni i ktitorski portreti kralja Milutina sa jasnim natpisima o njegovoj vladarskoj tituli. “Kada se zapali ktitorska freska, jasno je da je reč o pokušaju brisanja istorijskog svedočanstva“, ističe gošća Jutarnjeg programa.
“Albanizovanje“ i “kosovarizovanje“ baštine
Govoreći o procesima koje naziva “albanizovanjem” i “kosovarizovanjem” srpskih svetinja, profesorka Ćirić pojašnjava da je reč o promeni istorijskog narativa.
Na pojedinim univerzitetima u Prištini, kako navodi, deluje istoriografska struja naučnika koja uz podršku dela međunarodne akademske javnosti nastoji da srpsku srednjovekovnu baštinu predstavi kao deo drugačijeg kulturnog konteksta. Kao primer navodi objave na društvenim mrežama u kojima se Gračanica predstavlja kao “albanska bazilika“ koju je navodno obnovio kralj Milutin.
“To je ta kosovarizacija – kada se egzaktni naučni podaci zamenjuju konstrukcijama koje nemaju utemeljenje u izvorima“, naglašava Ćirićeva.
Uloga Uneska
Iako su pojedini spomenici pod zaštitom Uneska, profesorka Ćirić smatra da međunarodna javnost nije dovoljno upoznata sa stanjem na terenu. Delegacija Srbije u međunarodnim institucijama, ističe, ulažu napore, ali je neophodna bolja koordinacija.
Kao jedan od ključnih koraka vidi snažnije povezivanje Ministarstva spoljnih poslova, Ministarstva kulture, verskih institucija i naučne zajednice. Posebno naglašava značaj objavljivanja naučnih radova na svetskim jezicima.
