Mediji u naličju – kada etiku kroji politika

Ilustracija (Foto: Istock)

Kada je tragedija uletela u kuću, novinarska etika je išutirana kroz prozor. Kada društvo stane nemo, u šoku, pred nasilnim oduzimanjem ljudskog života, zašto je važno kako će mediji izveštavati o tome? 

Zato što talasi nasilja mogu da počnu sa jednom vešću. Zato što nataložena, a i „dobro uzgajana“ netrpeljivost, može začas da od jedne tragedije napravi – sto jednu.

Novinari moraju da proveravaju, potvrđuju, ne smeju da lažu. U obavezi su da saopštavaju istinu – zbog dostojanstva žrtve, porodice.

„Nasilni napadi u selu Banjska“, kako su ih u zajedničkom saopštenju nazvali ambasadori KVINT-e ima(li) su potencijal da pređu u još veće nasilje, imaju posledice za celokupne odnose Srba i Albanaca. Srbe brine reakcija Albanca, a posledice širenja lažnih vesti bolno podsećaju na 2004. godinu, dok Albance brine reakcija zvaničnog Beograda.

Neodgovorno, senzacionalističko izveštavanje koje podupire mržnju i stvara strah u medijskom etru, lako može da sklizne u agresije, odmazdu i dobro poznate nesreće koje smo već iskusili. I to se ponovo radi.

Tišina

U svakoj situaciji novinari moraju da izveštavaju tačno, objektivno, potpuno i blagovremeno. Pre svega, to znači da bi svaku informaciju trebalo proveriti.

Tog 24. septembra, bilo je sve, samo ne to. Vrlo brzo, krenula je nova medijska ofanziva, masovna zloupotreba informacija i hibridni rat koji i danas traje. Kada Arsalan Bilal, doktorand u Centru za mirovne studije – Univerziteta Tromso (UIT) – Arktičkog univerziteta u Norveškoj, u “NATO Rivju” piše da je “poverenje i dalje sine qua non za bilo kakvu politiku ili strateški odgovor na hibridne pretnje…”, najvažnija alatka u toj borbi su mediji koji istinito i tačno izveštavaju.

Ali, i ovoga puta, sve one, reći i malobrojne, koji i u najgorim situacijama pokušavaju da budu dostojni profesije i odgovorni javnosti, prodavci krvi i straha su potisnuli u ćošak.

Tog 24. septembra, dok se na društvenim mrežama “licitiralo” o broju ubijenih i njihovim imenima, kao i o spekulacijama o navodnom učešću i podršci ruske plaćeničke formacije “Vagner”, na nacionalnim TV frekvencijama u Srbiji nije bilo ni “kriznih štabova” dežurnih analitičara, spominjanja rata i ostalih dobro poznatih scenarija koje smo imali priliku da gledamo godinama. Zlokobna tišina, rekli su neki.

U odsustvu ozbiljnih i dobro obaveštenih izvora i analitičara, neproverene (dez)informacije sa društvenih mreža, prelile su se na medijske portale.

Prve informacije u srpske medije su došle kada su se javnosti obratili kosovski zvaničnici, Aljbin Kurti i Vljosa Osmani koji su kazali da je reč o “terorističkom aktu”, a potom je stigla i usputna i politička reakcija predsednika srpskog Parlamenta Vladimira Orlića.

Više informacija je došlo u etar zahvaljujući saopštenju Eparhije raško-prizrenske koja je navela da je grupa naoružanih ljudi upala u manastir Banjska, najoštrije osudila napad i izrazila saučešće porodici poginulog policajca.

Za podatke od srpskih zvaničnika morali smo da sačekamo večernje obraćanje predsednika Aleksandra Vučića od koga su građani saznali više, ali mnoga pitanja, i danas, dve nedelje posle tragedije su ostala bez odgovora.

Snimci

Sutradan je krenulo “dozirano objavljivanje snimaka”, koje je delovalo kao sve, samo ne kao želja za zadovoljenjem pravde, pojašnjenjem događaja i ponašanje odgovornih političara.

Ministar policije Kosova Dželjal Svečlja je na Fejsbuk nalogu objavio snimak naoružanih ljudi ispred konaka manastira Banjska, među kojima je “zaokružen” Milan Radoičić. Ministar spoljnih poslova Ivica Dačić rekao je da snimak podvala i gostujući na RTS-u smatrao da je činjenica da je na snimku sneg, te da očigledno video nije od toga dana. Kasnije je priznao grešku i kazao da mu je neko rekao da je to stariji snimak, a on nije proveravao.

Predsednik Srbije je onda najavio objavljivanje dokaza da su Srbi „zverski ubijeni“. Snimak iskaza navodnog svedoka dok govori da je kosovska policija “odjednom“ počela da puca, emitovao se na svim TV sa nacionalnim frekvencijama.

Dok su provladini mediji u Beogradu servirali kontrolisane informacije na kašičicu, mediji u Prištini na albanskom jeziku su dobrim delom preuzli “mustru” iz Beograda – poplavu opasnog, neproverenog i senzacionalističkog izveštavanja.

U toj napetoj atmosferi, jedna TV stanica je objavila snimak (koji je samo na Facebook stranici nakupio pola miliona pregleda), kako specijalci kosovke jedinice slušaju pesmu u kojoj se spominju puške i OVK, dok idu na sever Kosova.

Medijski napadi 

U medijskoj magli i selektivnom izveštavanju, dobro poznatoj mejn strim matrici obaveštavanja o krizama na Kosovu, svaki sekund medijskoj sadržaja je pretio da “prelije čašu”. Manastir Visoki Dečani brzo je upozorio na niz dezinformacija i lažnih vesti koji se šire, posebno u medijima na albanskom jeziku. Poručili su da zlonamerni napadi i širenje lažnih informacija ne doprinose miru, već samo pojačavaju međuetničke napetosti.

Iako je svima bilo jasno da su i rečnikom i načinom obraćanja, reagovali odgovorno i pribrano u zapaljivoj atmosferi, medijski topovi su se lako usmerili i na njih.

Televizijskim stanicama protrčao je Nikola Džufka, tzv. pravoslavni seveštenik. Reč je o čoveku od koga se mitropolija Elbasanska odavno označila kao lažnog sveštenika, što nije spomenuto u medijima koji su mu dali prostor. On je za potrebe “očekivanog narativa”, javljajući se ispred hrama Svetog Đorđa u Prizrenu javno optužio sveštenstvo da su ubice i da bi srpske crkve trebalo ugasiti. Mediji su izjavu preneli bez ograde.

Upravni odbor Radio televizije Kosova (RTK) jednoglasno je odlučio da suspenduje Željka Tvrdišića, direktora Drugog programa te televizije na srpskom jeziku. Odluka je, kako su saopštili, doneta nakon detaljne analize u vezi sa emitovanjem hronike na tom kanalu 28. septembra i najvili analizu kršenja profesionalnih standarda. Koliko je poznato, tog dana, RTK 2 je izvaštavao iz severne Mitrovice i emitovao izjave istaknutih članova srpske zajednice. Tvdišić se kratko oglasio navodeći da “nikada neće cenzurisati sagovornike”.

Strah 

Novinari, umetnici, svi Srbi koji žive na Kosovu, a čija se reč mogla čuti u medijma, govorili su da je – nakon svega – situacija “jako opasna” i da se napetost oseća i među Albancima i među Srbima.

U izjavi za KIM Radio, istoričar Aleksandar Gudžić kazao je da su “nedelja i ponedeljak protekli u razmišljanju običnog čoveka da li će sve ono što se dešavalo u Banjskoj preliti na ostatak Kosova”, te ocenio da su Srbi i Albanci na Kosovu pokazali veću ozbiljnost u odnosu na političke elite. Možemo dodati i na mnoge medije.

Mišljenja poput Gudžića, nije bilo ni u dominantnim medijima na srpskom, niti na albanskom jeziku. Kada je tišina progovorila, za njom se u programima beogradskih televizija, kako je novinar Darko Dimitrijević primetio u izjavi za N1, uglavnom čuli oni “koji ne žive na Kosovu, ali žive od Kosova i puna su im usta Kosova”. S druge strane, ukupno dvoje Srba, kao sagovornika, pojavila su se u ukupno dva medija na albanskom jeziku.

Na razne načine bi se dalo objasniti kako to da reke novca koje su iz raznih ambasada i misije slile u edukaciju medijskih profesionalaca i pomoć medijima, kako da izveštavaju u krizi, kako da se ne služe jezikom mržnje, da je ne potpiruju i tako potencijalno produbljuju krizu, nisu ništa novo donele.

Iako, svaki novinar na Kosovu i onaj koji izvaštava o Kosovu, zna bar jednu osobu koja je tih dana (a neki su i danas), bila uplašena. I u ovoga puta, kao i svim prethodnim, istina se čitala na marginama. Dostojni profesije ostali su najmanji i najsiromašniji mediji. Oni tragedijom ne trguju za klikove. Oni nemaju šta da izgube, osim obraza.

Comments

Pročitaj još