Epidemija nasilja nad ženama

Foto: KoSSev

Dok se Srbija suočava sa talasom nasilja i posledicama dva masovna ubistva, a država pooštrenim merama pokušava da smanji broj nelegalnog oružja u posedu građana, ubijena je još jedna žena, sedamnaesta od početka godine. I u ovom je slučaju, kao i u brojnim prethodnim, žena prijavljivala nasilnika nadležnim službama koje su procenile da je dovoljno izreći mu zabranu prilaska. Udruženja koja se bore protiv femicida zahtevaju kontrolu institucija i istragu o njihovim postupanjima.

Zaključno sa ovim ubistvom, od početka godine, sedamnaest žena i dvogodišnja devojčica ubijeno je od početka ove godine u Srbiji, saopštio je Autonomni ženski centar (AŽC), dok je Udruženje „Femplac“ saopštilo je da je ovo treći femicid samo u poslednjih 10 dana dana maja, kada su se dogodila i dva masovna ubistva sa ukupno 18 žrtava i skoro 20 povređenih – od kojih su većina deca.

Crni rekord

Statistika femicida od prošle godine pokazuje da je u Srbiji ubijeno 26 žena – u proseku dve mesečno. Koliko su ovi brojevi zabrinjavajući pokazuje činjenica da je tek mesec maj, a da je u Srbiji za samo pet meseci statistika pokazala da su mesečno ubijene dve žene više u odnosu na prošlu godinu, odnosno sada već četiri žene mesečno.

Ivana Milovanović, sutkinja iz Srbije i stručnjakinja za rodno nasilje, kazala je za „UN Women“ 2021. godine, kako „femicid treba priznati kao posebno kazneno delo“.

„Femicid se razlikuje od drugih oblika ubistva jer se radi o rodno povezanim ubistvima žena samo zato što su žene. To ukazuje da se temeljni uzroci femicida razlikuju od drugih vrsta ubistava i povezani su s opštim položajem žena u društvu, diskriminacijom žena, rodnim ulogama, nejednakom raspodelom moći između muškaraca i žena, uobičajenim rodnim stereotipima, predrasudama i nasiljem nad ženama“.

Još krajem februara u Beogradu je održan protest „Nijedna žena više – stop femicidu“, na kojem se zahtevalo definisanje femicida kao posebnog krivičnog dela, obezbeđivanje maksimalne zaštite i podrške ženama u situaciji nasilja, kao i efikasne hitne mere i kažnjavanje počinioca. Na transparentima su bila ispisana imena svih žena ubijenih 2022. godine.

Femicid, ali i drugi oblici rodno zasnovanog nasilja nisu neizbežni. Oni se mogu i moraju sprečiti ranim otkrivanjem i prijavljivanjem nasilja, pravovremenom reakcijom policije i pravosuđa, ali i promenom društvenih normi kao što su toksični maskulinitet i rodno zasnovani stereotipi, izjavila je Milana Rikanović, direktorka „UN Women“ u Srbiji prošle godine.

Kosovo – svirepost ubistava

Iako je statistika neuporedivo niža, femicid na Kosovu je takođe gorući problem. U poslednjih šest meseci ubijene su najmanje tri žene, a svirepost kojim su žrtve stradale je posebno zgrozila region.

U poslednjoj nedelji novembra suprug je sekirom u Prištini ubio suprugu da bi samo par dana kasnije tridesetpetogodišnja trudnica pred samim porođajem, zajedno sa bebom, bila usmrćena od strane supruga i to ispred univezitetsko-kliničkog centra u Prištini. Prošlog meseca sin je u Peći ubio sopstvenu majku na tako okrutan način da su sami policajci posvedočili da su se prvi put sa takvim brutalnim ubistvom suočili u svojoj karijeri.

Na Kosovu je od 2000. do 2022. prema podacima koje je iznela ministarka pravde, Aljbuljena Hadžiju (Albulena Haxhiu) upravo nakon nedavnog ubistva u Peći, ubijeno 66 žena od strane svojih partnera.

„Postoje razne rasprave koje se vode u tom pravcu, ali tendencija da se relativizuje činjenica da na Kosovu imamo 66 ubijenih žena i da se kaže da nisu ubijane samo zato što su žene, to je neprihvatljivo. Mislim da je veoma važno posvetiti se što je moguće više jednakosti i pravde. Postoji femicid i da postoje ubistva žena zato što su žene“, izjavila je tada Arjeta Fejza, poslanica pokreta Samoopredeljenje.

Tokom prošle godine objavljen je izveštaj kosovske policije da je za 14 meseci prijavljeno 2.764. slučajeva nasilja u porodici, od čega su 2289 žrtve bile žene, dok su ostalih 519 muškarci, dok je u prva dva meseca ove godine zabeleženo 404 slučajeva nasilja u porodici, što predstavlja alarmantan podatak. Takođe, prošle godine, zabeležen je slučaj kada je samo za 24 sata prijavljeno 13 slučajeva porodičnog nasilja u kojem su žrtve uglavnom bile žena i deca. Upravo je ovakva statistika više pravilo nego izuzetak kada analiziramo dnevne policijske izveštaje o incidentima.

I zaista, u policijskim izveštajima koje KoSSev dobija na dnevnom nivou, svakog dana je po nekoliko slučajeva o porodičnom nasilju. U poslednjih sedam izveštaja zabeležena su 20 slučajeva registrovanog porodičnog nasilja.

U međuvremenu, predsednik Skupštine Kosova Gljauk Konjufca je izjavio da je uprkos zakonskim merama i kampanjama za podizanje svesti, slučajevi nasilja u porodici nisu doživeli značajniji pad.

„Uprkos svim zakonskim i institucionalnim merama, kao i mnogim drugim kampanjama podizanja svesti, napredak je veoma spor, a slučajevi nasilja u porodici nisu pretrpeli značajnije smanjenje“, kazao je on.

Tabu i „trpi i ćuti“

Vidljivo je da su u većini slučajeva žrtve nasilja u porodici žene. Zato nisu iznenađujuća upozorenja stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja, da su žene koje su psihički i seksualno zlostavljane, sklonije depresivnom stanju, umoru, nervozi, manjku koncentracije koje nekada dovodi i do samoubistva što je još jedan tabu i tema o kojoj se jako malo govori.

Nije neuobičajeno da žrtve neretko ostaju u nasilnom odnosu jer nisu finansijski stabilne, mada, postoje i primeri kada žene ostaju čistom manipulacijom partnera. Takođe, veliki broj žena ostaje jer se plaši osude okoline ili nema podršku svojih najbližih ili ne vide mogućnost izbora. To je posebno izraženo u ruralnim sredinama gde su žene naučene da žive po principu „ćuti i trpi“.

Neka istraživanja pokazuju da više od 50 odsto žena na Kosovu doživljava neku vrstu nasilja, ali se eksperti slažu u još jednom – najveći broj nasilja ostaje neprijavljeno.

Upravo kultura neprijavljivanja i dalje postoji, tako da su ove žene uglavnom prepuštene sebi. Vreme je pokazalo da i osobe koji svedoče nasilju retko odlučuju da podnesu prijavu, već se vode parolom da „to nije njihova stvar“, što doprinosi da se žena još više zatvori u sebe i prekida društvene kontakte, često zbog osećaja sramote, posebno ako ima izražene telesne povrede koje bi mogle da posvedoče nasilju, tako dolazimo do stigmatizacije sa jedne, a sa druge patrijarhata koji je i dalje dominatan, makar u našim društvima na Balkanu, koji predstavlja još jedan tabu.

Strah od nasilnika, sramota zbog doživljenog nasilja, strepnja od osude bliske okoline, nepovoljna ekonomska situacija i nepoverenje u institucije glavni su razlozi za to što žene ne prijavljuju nasilje u porodici. Ono što bi žene ohrabrilo da prijave nasilje su podrška porodice i prijatelja, institucija, kao i finansijska podrška. To je pokazalo istraživanje „Zašto žene ne prijavljuju nasilje u porodici?“, koje su 16. marta ove godine predstavila institucija Poverenika za zaštitu ravnopravnosti i Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

„Preko 70% žena koje su izgubile život u partnerskom i porodičnom nasilju nikada ga nije prijavilo institucijama. Rezultati ovog istraživanja nam ukazuju da odgovornost za prijavu nasilja ne može biti samo na ženama“, poručio je tada Jakup Beriš, stalni predstavnik UNDP-a u Srbiji.

„Institucije treba da reaguju na nasilje uzimajući u obzir specifične okolnosti pojedinačnih slučajeva, a porodice i lokalne zajednice treba bolje da prepoznaju i razumeju nasilje, kako bi postali prva linija podrške preživelima“, istakao je on.

Rezultati ovog istraživanja stavljaju do znanja gde su vidljive, ali i one nevidljive prepreke.

„Žene u Srbiji dominantno ne opravdavaju nasilje u porodici, ali smatraju da problem nasilja prvo treba rešavati upravo u okviru porodice. Zbog toga mi kao društvo moramo stvoriti klimu u kojoj biti žrtva nasilja ne nosi sa sobom stigmu, osudu i naknadnu viktimizaciju, već podrazumeva podršku svih, od najbližih do društva u celini,“ poručila je na istom sastanku Brankica Janković, Poverenica za zaštitu ravnopravnosti.

Femicid voč

Osnovano se sumnja da su muškarci ubili više žena nego što pokazuju podaci organizacija za prava žena: ne zna se koliko ih premine kasnije od posledica povreda, niti koliko njih počine suicid jer ne znaju kako drugačije da pobegnu od nasilnika, kazala je novinarka Jovana Gligorijević.

Za uspostavljanje femicid voča (nadzora) zalaže se i Udruženje građanki „Femplatz“, koje zajedno sa „UN Women“ u Srbiji od 2018. godine radi na razvijanju modela ovog mehanizma. U svetu postoje različiti modeli po kojima femicid nadzor funkcioniše, a Femplatz predlaže model po uzoru na Hrvatsku i Gruziju.

On počiva na tri stuba: institucionalni (prikupljanje i analiza podataka i izrada protokola), profesionalni (izgradnja kapaciteta zaposlenih u centrima za socijalni rad, policiji, pravosuđu, zdravstvu, školstvu i drugim institucijama da analiziraju slučajeve i faktore koji dovode do femicida) i medijski (podizanje svesti i izgradnja podrške u medijskoj i onlajn sferi), navela je ona.

Deca kao prateće žrtve

Deca takođe nisu prošteđena i snose posledice kao i žrtva, čak i kad nisu direktne žrtve nasilja. Nivo psihičkog razvoja im ne dozvoljava da shvate i procesuiraju situaciju, i često nasilje kojem se svedočili, utiče na formiranje njihove ličnosti, što može da dovede do poteškoća u učenju pa čak i do napuštanja škole. Deca koja odrastu u nasilnom okruženju imaju sklonost da se okrenu nasilju koje gledaju kao metod za rešavanje problema, takođe postoji veći procenat rizika da se suoče sa zakonom, kao i da postanu zavisnici od alkohola i droge, u odnosu na decu koja su odrasla u zdravoj sredini.

„Psihološki gledano, deca koja svedoče nasilju u porodici često razvijaju strah od povrede i napuštanja, preteranu brigu ili tugu, osećaj krivice, nemogućnost empatije, pa čak i tendenciju da stalno lažu, imaju niži prag tolerancije, emotivno su nestabilni, loše prosuđuju životne situacije, osećaju sramotu i plaše se za svoju budućnost. Sećanja koja stvaraju u trenucima stresa, postaju trajno utisnuta i utiču na njihova osećanja i uverenja“, naveo je psihijatar Nebojša Vojvodić na svom sajtu.

Ova deca, često u kasnijem dobu i sama postaju nasilnici, jer ne znaju za drugi model ponašanja, čime se stvara krug nasilja bez kraja, upozorava psihijatar Nebojša Vojvodić.

Odgovornost medija i akcija institucija

Mediji, odnosno njihovo izveštavanje, dovodi do normalizacije nasilja nad ženama, jer nije izolovan slučaj da ne štite idenitet žrtve, ili se, barem u tekstovima retorički pitaju šta je dovelo do nasilja, što je pogrešan pristup koji dovodi do opravdanja nasilnika u očima javnosti.

Tako postaju deo problema, a ne sredstvo pomoću kojeg bi glas neke žene mogao da se čuje. Postoje i svetli primeri, međutim oni su u daleko manjoj meri zastupljeni od članaka o kojima je ubistvo ili nasilje nad ženama često predstavljeno kao zabava za javnu masu.

Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS), preporučio je Priručnik Jelene Đorgović i Jelene Aleksić, o načinu na koji bi mediji trebalo da izveštavaju o nasilju u porodici, i nasilju nad ženama kao deo projekta „Borba protiv seksualno i rodno zasnovanog nasilja“, koje ima za cilj podizanje svesti javnosti o neprihvatljivosti seksualnog i rodno zasnovanog nasilja.

„Imajući u vidu osetljivost novinarske profesije koja podrazumeva slobodu izveštavanja, cilj Priručnika nije da „deli lekcije“. Osnovna ideja je da medije podsetimo da su „čuvari i ogledalo društva” zbog čega bi aktivno i odgovorno trebalo da izveštavaju o nasilju u porodici i tako daju svoj doprinos izgradnji društva koje ne toleriše nasilje“, kazali su tada iz udruženja.

Takođe, Ministarstvo pravde pokrenulo je internet stranicu „Isključi nasilje“, sa ciljem podizanja svesti o porodičnom nasilju i predstavljanju zakonskih mera u borbi protiv nasilja u porodici.

„Cilj ove internet stranice jeste da se putem kanala podigne svest svih aktera u društvu o nasilju u porodici, da informiše i edukuje različite ciljne grupe, da se zakonske mere približe kako onima koji mogu da budu ili jesu žrtve porodičnog nasilja, tako i ostvarenim ili potencijalnim počiniocima, kao i široj društvenoj zajednici kako bi umela da prepozna nasilje i adekvatno reaguje na njega“, poručili su iz Ministarstva pravde.

Građanima Srbije uskoro će biti dostupna aplikacija posredstvom koje će moći anonimno da prijave da sumnjaju da je počinjeno krivično delo, ili da će ono tek biti počinjeno, piše Politika, a prenosi Danas.

„Posredstvom te aplikacije, koja se koristi u više od 30 država, građani Srbije će moći da pošalju video i audio snimke i fotografije. Aplikacija će biti besplatna i moći će da se instalira na mobilne telefone, a prilikom instalacije građani će kreirati sopstvenu šifru i lozinku, što znači da će samo lice koje koristi aplikaciju, imati pristup“, saopštilo je srpsko ministarstvo pravde.

I Kosovska policija trenutno sprovodi kampanju „Stop nasilju u porodici“ u južnoj i severnoj Mitrovici, i deli letke sa informativnim porukama u cilju informisanja i podizanja svesti o porodičnom nasilju.

Na severu Kosova trenutno postoji samo jedna sigurna kuća, koja se nalazi u Zubinom Potoku. Međutim, sigurne kuće su često samo privremeno rešenje. Treba u obzir uzeti i procenat žena koje se nakon boravka u Sigurnoj kući, vrate nasilniku.

Inicijator izgradnje Sigurne kuće je opština Severna Mitrovica.

„Da se vrši pritisak na sve institucije, čitav lanac koji treba da se bori protiv porodičnog nasilja, da na kraju rezultat bude pozitivan i da se broj žrtava smanji“, poručila je nedavno upravnica ove institucije, Dalija Medić.

Comments

Pročitaj još