Povodom 8. marta, Međunarodnog dana žena, mitrovački Privatni kulturni centar „Akvarijus“ u saradnji sa Populacionim fondom Ujedinjenih nacija (UNFPA). organizovao je „Noć otvorenog ateljea“.
Koncept je bio takav da su u petak veče, 7. marta, svi zainteresovani mogli da, uz pomoć likovnih umetnika, urade portrete žena koje ih inspirišu. Izložba nastalih radova otvorena je sutradan, na sam Praznik žena.
Izložba je pokazala da su ženama najveće inspiracije žene u njihovom najbližem okruženju, pa se tajko tek tu i tamo pojavila neka istorijska ženska figura, poput Fride Kalo, a većina oslikanih portreta su mame, sestre, bake, ćerke – žene koje žive neki sasvim „obični“ život koji zahteva mnogo energije, kreativnosti, razumevanja i snage.
Sestre Enisa Krivošić i Hurijeta Džabiri učestvovale su u radu ateljea. I one su celog života, inspiraciju i motivacioni pogon pronalazile jedna u drugoj ali i u onim ženama koje su njihova najveća ljubav – majci i ćerkama.
„S obzirom na da sam mamu mnogo rano izgubila, ono koliko pamtim, zaista je bila veliki uzor. Ali s obzirom da je već dugo nema, onda sam našla i smisao života i sve u mojoj ćerki i u mojoj stari sestri. Ćerka je nešto što je mene obradovalo i u njoj vidim sve. Ona je tu da me kritikuje, ona je tu da me voli, ona je tu sve, a i ja sam uvek tu za nju“ kaže Enisa.
Pored ćerke, njena velika inspiracija je i njena sestra, Hurijeta.
„Sestru sam naslikala jer ja jednostavno pratim nju i ona ima dobar pravac kroz život, i prvenstveno je dobar čovek, i uvek sam imala sreće da hvala Bogu, kroz svoj život svećem dobre ljude, i uspešne, a takva je moja sestra i onda ja nju sledim.
Naše sagovornice su u ozbiljnim, ali najboljim godinama, kada žena postaje potpuno svesna sebe i pomirena je sa svojom nesavršenošću. Dovoljno iskusna da shvata da većina stvari u životu čoveka je precenjena i da život ne treba shvatati smrtno ozbiljno… Razigrane sa svojim unučićima, sa dovoljno slobodnog vremena koje posvećuju sebi i svojim potrebama, idealne su sagovornice na temu – nekada i sada.
„Normalno da je pre par decenija život bio nekako bolji. U kojem smislu? Što se živelo se sporije. Definitivno smo imali vremena za sve, čak i na pretek. Zašto? Zato što u to vreme nekako nam je bio zadatak da podižemo decu, da bude dvorište sređeno, da bude kuća sređena… Imali smo dosta vremena za sve aktivnosti.. Ja sam neke lepe godine nasložila, i mogu da tvrdim – sporost življenja. Znači, ta dinamika koja je bila, kuju si mogla da kontrolišeš. A sada je dinamika života ubitačna.. “kaže Hurijeta.
„Znate kako žena sebi napravi da joj bude ili lakše ili teže. Ako hoće da je lakše, ona neće da radi ovo, neće ono. Ako hoće da je teže, onda daje od sebe maksimum. I tako nauči i okolinu. I onda kako naučiš, tako ti je ceo život. E sad, žene koje će da kažu, bilo je mnogo lakše, sigurno su manje radile, manje sebe davale i sve to. A ja sam, što se tiče mog primera, ja sam dinamična ceo život i nikad mi ništa nije teško i dalje mogu još da dajem od sebe i dajem. Znači sve je do žene“ dodaje Enisa.
Uprkos godinama, energija koju naše sagovornice emituju je vrcava, snažna, mladalačka. Kažu, da sa penzijom čovek ne prestaje da postoji i da stvara i da se tek tada bude neki izvori kreativnosti u čoveku.
„Ja sad mogu da se pohvalim da ne mogu da stignem šta sve želim da odradim, gde sve hoću da budem. Znači, sada su i informacije pristupaćnije, imamo puno stvari koje nas pokreću na neki način, kao što je mene pokrenulo. I neki put se pitam, gde je bila sva ta energija koja je sad došla do izražaja, taj moja kreativnost, gde je sve to bilo ranije? Nešto je gušilo tu moju kreativnost, a šta – nemam odgovor na to. Ne, ne, nemam odgovor na to. Imala sam ja i ranije slobodnog vremena, ali sada definitivno mi je 24 sata malo. Da, dakle sa godinama ne mora nužno da se gubi energija. Naprotiv, naprotiv, nikad se bolje nismo osećale. Godine su samo brojevi, definitivno“ kažu.
Ipak, nestabilna bezbednosna situacija na Kosovu, čini da žene mnogo brinu za sigurnost onih koje najviše vole. Briga je njeno drugo ime.
„Majka je kao vučica, kao lavica i onda ona ali i svaka žena, uvek ima o čemu da brine, da strepi, a sredina u kojoj živimo, nažalost donosi sve to i nikad nismo mirne“.
Naše sagovornice prkose celokupnom konzumerističkom društvu, ne nasedaju na provokacije zagovornika ejdžinga i otvaraju nam jednu dimenziju koja mlađim damama ali i muškarcima nije poznata. To je dimenzija zahvalnosti na dugovečnosti, umesto straha od bora, opuštene kože, viška kilograma….
„Starenje, pa starenje je nešto najlepše u životu. Meni se i čini da upravo u ovim godinama čovek treba da slavi i da okupi svoje prijatelje i bližinje, da slavi svaki rođendan, 65, 66, 70… Jer smo privilegovani da dočekamo te godine. Mislim, definitivno. Kad si mlad, pa, baš te briga, znaš, a kad ti dočekaš 65. a znaš da tvoja školska prijateljica više nije sa nama, onda ti kažeš – o Bože, hvala, ja sam privilegovana da sam dočekala 66. godine. Znači ja moje godine nosim sa ponosom“ priča Hurijeta.
„Ma ponosna sam bre na svaku svoju boru, jer svaka ima svoju priču“ zaključuje Enisa.
Šta kažu mlađe dame?
Učesnica ateljea Marija Lazić je mlada osamnaestogodišnja devojka koja primećuje mnogo toga što smeta ženi u jednom palanačkom okruženju da se razmaše do svoje pune lepote i sposobnosti.
„Mala je ovo sredina, da ne kažem, zatucana. Žene gledaju da svoje ponašanje prilagode muškarcima i da svoje potrebe prilagode drugima. Vode računa šta će svet da kaže. Mišljenje žena najčešće uztiče na ponašanje žena. Mislim da to ne treba da bude tako. Žene se ne razlikuju od muškaraca i taj stav da je potrebna jednakost je sasvim u redu. Svako ima pravo da iskaže svoje mišljenje – sloboda mišljenja je najvažnija, da se ne ustručavamo. Ljudi smo pre svega, i to niko ne sme da nam ospori“ izričita je Marija.
Profesorica mitrovačke Gimnazije Miljana Jelić ovekovečila je lik svoje majke. Kaže da je ona snaga, podrška, neko ko stoji iza svakog uspeha svih članova njihove porodice.
„Ja tek sadsa kada i sama imam 38 godina i troje dece, shvatam njenu veličinu“ kaže Miljana.
O majci Vesni priča sa divljenjem i kaže da je najvažnija lekcija koju je od nje naučila i koju bi želela da prenese i svojim ćerkama, da je žena u životu sa svom snagom koju nosi divan, nežan oslonac.
„To znači da je uvek i svuda podrška. Ona nas nije nikada ništa terala, nije uticala na to čime ćemo se mi baviti, nije nam davala smernice šta mi da radimo. Ona je nas osluškivala. To sam shvatila tek kasnije…. Ne da nešto treba da namećemo, već da osluškujemo i da budemo podrška onima koje volimo“.
Naše sagovornice govoreći o ženama koje ih inspirišu, govore o snazi, umeću konstruktivne kritike, podršci, ljubavi. Lepim i biranim rečima, govorile su o onima koje su i same lepe i kojima je takođe često potrebna podrška i oslonac.
Ovaj sadržaj, Radio Mitrovica sever realizovao je u saradnji sa Populacionim fondom Ujedinjenih nacija (UNFPA).