Odrastanje i studiranje u Kosovskoj Mitrovici je izazov i samo najjači i najizdržljiviji prođu taj svojevrsni test ličnosti i odluče da svoju budućnost vežu za grad u kome malo koja godina prođe bez nemira i nesigurnosti. Đorđe B. Ilić je baš takva ličnost – jaka, odlučna, sugestivna…
Rođen je 2001. godine sticajem okolnosti u Kragujevcu, ali je od rođenja u Kosovskoj Mitrovici gde je završio osnovno, srednje, a potom i visoko obrazovanje. Medicinski fakultet Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, završio je sa prosekom iznad 9,5. Trenutno je na doktorskim studijam, a ujedno i stažira u KBC Kosovska Mitrovica. Piše poeziju i aktivni je učesnik liturgijskog života, gde kao pojac učestvuje na bogosluženjima.
Iako je čovek koji je svoj profesionalni život u potpunosti posvetio egzaktnoj nauci, Đorđe svoj uspeh na studijama objašnjava duhovnim principima. Odluka o ostanku u Mitrovici je kaže doneta intuitivno, jer je „stepen razumevanja srcem, mnogo veći nego stepen razumevanja umom“.
„U uslovima neprilika, u uslovima stalnih tenzija, jednog ambijenta neizvesnosti ( a složićemo se da je i najgora izvesnost malo bolja od stalne neizvesnosti) sloboda, kretanja, govora i cela ta horizontala je često bila ograničena. U takvim uslovima, pogledate desno – granica, pogledate levo – granica, isped – granica, iza – granica… Dole je pod. I gde vi gledate? Gore, u Gospoda Boga. Kada je sužena horizontala, vertikala postaje i vidljiva i osećajna i sveprisutna“ počinje svoju priču Đorđe i odmah postaje jasno gde je izvorište njegove pomenute snage i smirenja.
Dodaje da kada je nebo granica – granice nema. To je kaže „formula uspeha“.
„ Formula uspeha je u jednostavnosti, ali ne kažem da do jednostavnosti ne treba uzrasti“.
Pričajući o detinjstvu i odrastanju, govori o multietničkom naselju u kome je kako je naglasio „privilegija“ živeti. Smatra da je u ranom detinjstvu važno imati uzora, a u toj ulozi u njegovom životu, našao se deda Nedeljko. On se i sam bavio medicinom,pa ga taj šaroliki komšiluk pamti kao humanog čoveka koji im je u trenucima bola i patnje, donosio olakšanje i ozdravljenje. Zahvaljujući pričama komšija o toj plemenitosti, rodila se i Đorđeva naklonost ka medicini. A medicine nema bez čovekoljublja.
„U ljubavi se uzrasta. Čovek se rađa sa predispozicijom za ljubav, ali se ljubavi uči ceo život. Nije to samo voleti, to je i žrtva“ kaže Đorđe i pojam žrtve objašnjava kroz primer opet svog dede Nedeljka, kome nije bilo teško da pešači do Baira da bi pacijentu dao injekciju i tako doneo olakšanje. Ta žrtva se na kraju pamti kao izraz ljubavi.
Pominje i lični primer požrtvovanosti svoje majke i kako precizira – ta istrajnost u vrlini bila je tokom njegovog odrastanja jedina izvesnost u doba opšte neizvesnosti. Priča i o društvu koje pokušava čoveka da ukalupi, ali i o procesu očuvanja ličnog integriteta, odupiranju agresivnoj socijalnoj nameri da nas oblikuju po svojim potrebama u koje se vrlina ne uklapa i iskušenjima koje to donosi.
Govori i o razlikovanju ludosti i hrabrosti, o tome koliko je u redu kada nismo u redu, o plakanju, o zahvalnosti kao preduslovu lične radosti, o tome zašto je važno izmamiti starici osmeh, o medicini koja se uči i usvaja kao molitva i o tome gde leži sličnost između znanja i ljubavi.
Đorđe poručuje da vodilja svih u svemu treba da bude krilatica patrijarha Pavla koji kaže da znanje treba sticati i razvijati paralelno sa dobrotom, vodeći računa da dobrota ne pređe u glupost, a znanje u moć.
