• Početna>
  • Vesti>

Miketić Subotić: Ne postoji nepravilna akcentuacija; pametnije je brinuti šta ćemo, nego kako ćemo reći

Da li je moguće da smo završili škole, neki manje neki veće, a da nismo naučili kako se pravilno priča naš sopstveni jezik? Kako se pravilno akcentuju reči u srpskom jeziku? Šta standardni govorni jezik podrazumeva i zašto je za svakog od nas korisnije da se njime služimo, makar u formalnoj komunikaciji? Koji deo fonetike ali i gramatike pravi najveći problem nama koji pripadamo kosovsko- resavskom govornom narečju? Kakva je i kolika uloga medija u edukativnom smislu?

Odgovore smo potražili kod stručnjaka za jezik Sanje Miketić Subotić, profesorke na Katedri za srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici.

Na samom početku razgovora, naša sagovornica je jasna – kao što psiholozi i psihijatri zaziru od termina “normalno” i “nenormalno”, tako i lingvisti beže od toga da govore o “pravilnom” ili “nepravilnom” jeziku.

“Svako ko se bavi lingvistikom, tj. srbistikom, ne bi trebalo da koristi to “pravilno” i “nepravilno” i bolje je reći standardno i nestandardno korišćenje jezika. Dakle, pravilno je reći npr. kašika ili Australija uz različito akcentovanje, ali samo jedan od tih načina je standardan” objašnjava Miketić i dodaje da je govorni jezik, za razliku od pisanog prilično apstraktan, a naročito u oblasti akcenatske norme.

“Propisana standardna akcentuacija nije bliska bar za polovinu stanovnika Srbije, iako su joj izloženi kroz obrazovni proces ili pasivno – posredstvom medija. To nije nešto što je nemoguće naučiti, ali treba učiti” napominje ona.

Dužina sloga, intonacija, na kom slogu se nalazi akcenat, determinante su koje određuju da li se akcentuacija koju koristimo, može okarakterisati kao standardna ili nestandardna. Mnoštvo načina na koje reči izgovaramo, uz još neke specifikume u korišćenju srpskog jezika, uslovili su raslojavanje jezika na dijalekte, odnosno sociolekte. Nestandardni jezik se uči u zajednici u kojoj odrastamo, a standardni u školama, kroz prilično kruto ustrojen lingvistički obrazovni sistem.

“Koliko ćemo time ovladati, zavisi pre svega od naše lične motivisanosti, ali i od predavača koji se u većini slučajeva ni sami ne služe standardnim jezikom” kaže Miketić.

Postoje neke veoma formalne situacije u kojima je neminovno koristiti se standardnim jezikom, te ako njime ne vladamo kako valja, a ipak pokušavamo, u riziku smo da zvučimo rogobatno, izveštačeno i da iskompromitujemo svoje intelektualne kapacitete, koji su možda na vrlo visokom nivou. Jer, da – ljudi umeju da sude o nečijim intelektualnim veštinama, na osnovu načina na koji govore.

“Ukoliko se bavimo medijima, obrazovanjem, nekim visokim političkim ili ekonomskim delatnostima,  trebalo bi da koristimo taj standardni jezik, mada je sasvim legitimno koristiti se svojim jezikom, niko ne može to da nam zabrani” podvlači naša sagovornica.

Međutim, standardizacija, ma kako nam to ponekad čudno zvučalo, nije savremena “izmišljotina”. Ona vuče korene još iz XIX veka.

“Standardizacija vuče korene još od Vukovih pokušaja da formira jedan zajednički jezik na istim temeljima – četvoroakcenatski sistem, sedam padeža u ekavskoj i ijekavskoj varijanti. Ali tada, u leksičkom fondu mi nismo imali reči koje bi mogli pogrešno da akcentujemo, poput reči kontinent, Australija i ostalih – sa apekta akcenatske norme – problematičnih reči.

Miketić Subotić napominje da akcenatski sitem u srpskom jeziku jeste složen, ali da zapravo postoji svega četiri do pet pravila kojih se treba pridržavati. Jedno od njih glasi….

“Silazni akcenti ne mogu da se nađu na unutrašnjem slogu. Ako imamo neku pozajmljenicu, poput kontinent, asistent, dirigent, maturant, onda bi trebalo da, pošto smo je preuzeli iz tuđeg jezika,  tu reč adaptiramo našem akcenatskom sistemu.”

To u daljoj priči ne zvuči nimalo jednostavno, pa smo, uprkos tome što je naša sagovornica dala sve od sebe da nas obrazuje u tom smislu, odustali od toga da vam objasnimo kako se ta adaptacija pravilno vrši.

Naš govor je vrlo važan deo našeg identiteta. Imajmo to u vidu kada nekog slušamo i kada imamo poriv da ispravljamo ljude zbog načina na koji izgovaraju neke reči.

“Kritika upućena nečijem govoru je veoma lična i neke ljude može da pogodi i da im uruši samopouzdanje. Nažalost, to je nešto što se, čini mi se, vrlo često dešava govornicima sa prizrensko-timočkog i kosovsko-resavskog govornog područja ” kaže Miketić i ističe da je, ukoliko se odluče da ovladaju standardnim govorom, za pripadnike ovih govornih zajednica, potrebno da usvoje jedan nov kod, skoro kao da uče neki novi jezik.

“I sada ako oni recimo treba da polažu ispit i da tom prilkom koriste standardni jezik, to je naporno skoro pa kao da polažu ispit na nekom drugom jeziku. Leksički ne, ali gramatički i akcentuacijski gledano, da” kaže Miketić i ističe da je poznavanje i dobro vladanje standardnim jezikom vrsta kulturnog kapitala. 

 Zato prema mišljenju naše sagovornice, nije u redu kritikovati nečiji govor, naročito ne pred milionskim auditorijumom, što je nedavno učinila voditeljka najpopularnijeg kviza u Srbiji ili beogradski gimnazijalci, koji veštinu standardnog govora nisu sticali radom, već isključivo je imaju zahvaljujući činjenici da su rođeni i odrasli na šumadijsko – beogradskom govornom području, koje se uz istočnohercegovački dijalekt, smatra najpribližnijim standardnom, književnom jeziku.

“Ti govorni oblici su, da tako kažemo, socijalno prestižniji, ali nikako ne možemo da kažemo da su bolji ni na koji način”.

Kosovskomitrovački kraj pripada kosovsko-resavskom govornom području. Na pitanje šta ovoj vrsti govornika zadaje najviše muke prilikom usvajanja standardnog jezika, Miketić kaže:

“Imamo sedam padeža, ali kuburimo sa odnosom akuzativa i lokativa – idem u Mitrovici, umesto idem u Mitrovicu… Imamo tri akcenta umesto četiri, ali taj četvrti je tipičan za Vojvodinu” objašnjava  i napominje da mladi uspevaju da pod uticajem velike mobilnosti i medija, izgube te najmarkantnije dijalektne osobine i da prosto govoreći, sve manje greše.

Ipak, postoji jedno govorno pravilo koje je univerzalne prirode. Potpuno je primenjivo u srpskom, baš kao i u francuskom, mongolskom ili svahili jeziku.

“Cilj standardnog jezika je da se mi što bolje razumemo. To je poenta standarda, da imamo što veći auditorijum i što manje varijacija, cilj je da se poboljša komunikacija. Ako si me razumeo šta sam hteo da ti kažem – znači da sam ispravno rekao. Mnogo bi bilo pametnije voditi računa o tome šta smo rekli, nego kako smo rekli” poručuje naša sagovornica.

Milošević: Prezenterski govor mora da bude skladan, prijatan za uho

Višedecenijski spiker i voditelj Radija Kosovska Mitrovica Aleksandra Milošević  kaže da je večno pitanje  šta je ispravno a šta ne kada je pravilan izgovor srpskog jezika u pitanju. Novine koje beogradski mediji primenjuju u poslednjih par godina, kaže, nemoguće je usvojiti naprasno jer naše uvo nije spremno za tako nešto.

“U poslu kojim se baviš veoma dugo (a jezik je alat kojim se služiš i trudiš se da ono što prezentuješ bude prijatno za uho) moraš pravilno, jasno, skladno i čisto da govoriš.  Lingvisti kažu da svako govori pravilno u skladu sa dijalektom kom pripada. Međutim, mi prezenteri jezik prilagođavamo i standard doziramo pažljivo ne preterujući sa strogim pravilima  akcentovanja da to ne zvuči rogobatno” kaže Milošević.

 Jezik i pravila se menjaju što, prema njenom mišljenju  treba prihvatiti, uvažiti i dovesti na nivo sredine da se ne bi otišlo u drugu krajnost.

“S druge strane, velika je stvar učiti na početku i ispraviti nedoumice u startu. Tu sam imala čast da učim od stare garde spikera Radio Beograda, koje sam s pažnjom slušala. I danas vidim razlike u koje se ne uklapam lako ali se trudim. I  mogu da kažem da je pravilan izgovor i akcenat nekome božji dar kao umetnost… pevanje, slikanje na primer. Jer prezentacija je gluma, niko od nas ne govori isto u komunikaciji i pred mikrofonom. Ali želim da naglasim i to, da naše govorno područje zadovoljava standarde i potrebno je vrlo malo truda da grešaka u izgovoru gotovo i ne bude” dodaje Milošević.

Izvor i foto: Radio Mitrovica sever i Kontakt Plus radio

Comments

Pročitaj još