Za dva dana, kako je najavljeno, na Kosovu počinje potpuna primena Zakona o strancima i Zakona o vozilima, a veliki broj građana i dalje ne zna kako će izgledati njihov život posle toga. Očekuje se da primena ovih zakona od 15. marta značajno oteža život Srbima i drugim zajednicama. Oni koji nemaju kosovska dokumenta biće tretirani kao „stranci“, dok vlasnici vozila sa srpskim tablicama rizikuju ograničenje mobilnosti. Zaposleni i studenti koji nisu sa Kosova moraće da prijave svoj boravak, ali još nije jasno da li će dobiti potrebne dozvole, posebno oni koji rade ili se školuju u srpskim institucijama neakreditovanim po kosovskom sistemu.
Kosovska vlada primenu ova dva zakona tretira kao administrativno pitanje, zvanični Beograd ćuti ili delimično pristaje na okvir moguće integracije, dok međunarodna zajednica, iako uključena, uglavnom poziva na „strpljenje“ i čeka početak implementacije.
Poznavaoci prilika upozoravaju da ovo nije samo pravno pitanje – već političko, koje direktno utiče na život lokalnog stanovništva i može dovesti do otežavanja života i postepenog iseljavanja.
Ova upozorenja izneta su na jučerašnoj završnoj konferenciji u Severnoj Mitrovici, u okviru projekta „Shared Stories, Shared Futures: Building Trust in Kosovo“, koji realizuje NVO Nova društvena inicijativa (NSI) uz podršku UNMIK-a, gde je istaknuto da primena zakona bez rešavanja prepreka može biti diskriminatorna i imati dalekosežne posledice po obrazovanje i zdravstvo.
Radosavljević: Kampanja nije dala odgovore – ne znamo kako će život izgledati posle 15. marta
Izvršna direktorka NSI, Jovana Radosavljević, nakon konferencije je upozorila da primena ova dva zakona može značajno promeniti život velikog broja ljudi.
„Zakon o strancima i Zakon o vozilima stupiće u potpunosti na snagu od 15. marta i biće pogođeno više kategorija društva. Najveća kategorija jesu oni koji žive na Kosovu, a nemaju kosovska dokumenta. Oni će vrlo verovatno od 15. marta biti tretirani kao ‘stranci’. To će umnogome uticati na njihov život. Pored toga, vlasnici srpskih ili drugih tablica na Kosovu, isto će biti tretirani kao ‘stranci’, odnosno ta vozila i dovodi se u pitanje njihova mobilnost“, ističe Radosavljević.
Dodaje da primena Zakona o strancima može imati dalekosežne posledice, posebno za obrazovni i zdravstveni sektor.
„Zaposleni, studenti koji nisu sa Kosova, će morati da prijave svoj boravak, i upitno je da li će oni uspeti da dobiju dozvole za to, s obzirom na to da se, npr. školuju u instituciji koja nije akreditovana po kosovskom sistemu.“
Radosavljević je mišljenja da dosadašnja informativna kampanja o primeni zakona nije razjasnila ključna pitanja.
„Kampanja je otvorila mnogo više pitanja nego što je dala odgovora, a sada, samo nekoliko dana pre početka implementacije, nemamo jasne informacije kako će naši životi izgledati posle toga.“
Ona smatra da bi rešenje bilo u odlaganju primene zakona dok se ne iznađu načini za prevazilaženje prepreka i zaštitu osnovnih prava pogođenih građana.
„Primena ovih zakona na način na koji je predviđeno i kako je najavljeno, biće veoma problematična. Biće, pre svega, diskriminatorna prema velikom broju ljudi i postoje ozbiljni problemi i prepreke kada je u pitanju puna implementacija ovih zakona. Idealno bi bilo da se primena odloži dok se ne iznađu načini na koji ove prepreke mogu da se premoste. To do sada nije urađeno. I dalje imamo ozbiljan problem pristupa dokumentima i osnovnim pravima. Budućnost obrazovnog i zdravstvenog sistema, od kojih zavisi srpska i druge zajednice, ostaje neizvesna… Neophodno je rešiti osnovne probleme kako hiljade ljudi ne bi bile pogođene“, kaže ona.
Upozorava da primena Zakona o strancima i Zakona o vozilima na Kosovu, uz povezivanje sa integracijom obrazovanja i zdravstva, može imati dalekosežne posledice po srpsku i druge zajednice.
„Budućnost obrazovnog i zdravstvenog sistema, od kojih zavisi srpska i druge zajednice na Kosovu, sada je neizvesna. Bivši zamenik kosovskog premijera (Besnik Bisljimi), ali i sadašnji premijer, na neki način povezali su proces primene ovih zakona sa integracijom zdravstva i obrazovanja, što predstavlja novinu i potencijalno ozbiljan problem“, navodi Radosavljević.
Ona dodaje da su ranije dobijali uveravanja da su ovo odvojeni procesi – da je integracija deo dijaloga, dok je primena zakona unutrašnja stvar Kosova.
Ipak, Radosavljević upozorava da je ključno rešiti osnovne probleme kako hiljade ljudi ne bi bile pogođene, kako na privatnom nivou, tako i u širem smislu opstanka srpske zajednice na Kosovu.
„Ako ovde više nemamo zdravstvo ili obrazovanje koje funkcioniše u sistemu Republike Srbije, budućnost zajednice postaje ozbiljno ugrožena“, konstatuje ona.
Na pitanje o ulozi međunarodne zajednice u procesu primene zakona, Radosavljević ističe da, iako postoji angažman, informacije i dalje nisu dovoljno jasne.
„Oni jesu angažovani po ovom pitanju, to je i javno dostupna informacija – u međuvremenu je formirana radna grupa između njih i predstavnika Vlade Kosova, gde su oni pokušavali da iznađu rešenje za ove prepreke. Ipak, oni ne dele dovoljno informacija u ovom trenutku. Mislim da je i za njih mnogo stvari nepoznanica i da ćemo svi znati od 15. marta kako će stanje izgledati kada zakoni stupe na snagu.“
Prema njenim rečima, međunarodni akteri očekuju „strpljenje“ dok se ne vidi kako će zakoni delovati na terenu.
„Njihov stav je da treba sačekati početak pune implementacije i tada će se neki odgovori znati, a da mi u međuvremenu budemo strpljivi.“
Radosavljević pojašnjava i razloge zbog kojih su organizacije civilnog društva sa severa Kosova odbile da učestvuju na informativnoj sesiji koju je organizovao kosovski MUP, koji im je uputio poziv svega pet dana pre stupanja zakona na snagu.
„Mesecima smo ukazivali na probleme primene zakona i bili spremni na konsultacije, ali MUP i Vlada Kosova su ignorisali naše zahteve. Poziv od strane institucija došao je pred sam ‘svršen čin’, što više liči na formu nego na suštinu“, podvlači Jovana Radosavljević.
Šljuka: Primena zakona nije pravno, već političko pitanje
Aleksandar Šljuka iz iste organizacije, ocenjuje da se primena najavljenih zakona ne može posmatrati samo kroz pravni okvir, već pre svega kao političko pitanje koje direktno utiče na život srpske zajednice.
„Ovo je političko pitanje. Mi jednostavno ne smemo da ga tretiramo kao pravno. Video sam čak da neki nude rešenja da se primena zakona odloži ili ublaži za pojedine osetljive grupe. Time, međutim, faktički prihvatamo situaciju kao normalnu i pokušavamo samo da je ublažimo“, kaže Šljuka.
On primećuje da se godinama traže privremena rešenja i kompromisi, dok kosovske institucije, kako navodi, nastupaju maksimalistički.
„To je nešto što se pogrešno radi već godinama. Kada je, na primer, uvedena zabrana uvoza robe, odgovor je bio da se postave skeneri. Uvek tražimo neka ublažavanja, dok vlada i institucije nastupaju maksimalistički. Mislim da je to problem“, kaže Šljuka.
Dodatni problem vidi i u nedostatku, kako navodi, političke volje kod zvaničnog Beograda i lokalnih političkih predstavnika da se ovom pitanju pristupi drugačije.
„Kod njih očigledno ne postoji želja i volja da se po ovom pitanju nastupi tako da se kaže – ovo je od samog početka pogrešno. Mi, na primer, insistiramo da se sve to revidira u smislu da se implementira Zajednica srpskih opština, da se generalno ovo vrati u jedne političke okvire dijaloga. Mi ne vidimo to“, navodi on.
Osvrnuo se na Sporazum o putu ka normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine, odnosno na Ohridski sporazum.
„Mnogi ljudi žele da zanemare činjenicu da se zvanični Beograd saglasio sa integracijom, iako to nije transparentno objavljeno. Dakle, postoji dostupan i taj sequencing plan koji je objavljen još 2023. godine, gde se zapravo Beograd saglašava sa tim da se sve institucije rasformiraju, doduše ne na ovaj način, ne unilateralno kao što je to Kurti odnosno Vlada Kosova radila prethodnih godina, već kroz neki plan implementacije gde bi to uključivalo Zajednicu opština sa srpskom većinom, odnosno njeno implementiranje. To se nije desilo, ali, kažem, na jedan način Srbija je prihvatila ovaj okvir“, tvrdi Šljuka.
Podseća i na nacrt statuta Zajednice opština sa srpskom većinom, koji je defakto potvrđen od strane Beograda i trebalo je da bude poslat na ocenu kosovskom Ustavnom sudu.
„Ako pogledamo taj nacrt statuta, jasno je da će zdravstvo i prosveta biti integrisani u kontekstu te privatne mreže, koja će biti pomagana i finansirana od strane Beograda, ali koja će biti u okviru kosovskog sistema. U redu, ne radi se sve prema tom planu očigledno zato što ne postoji pritisak međunarodne zajednice na vlast u Prištini, da se sve radi prema dogovoru. Oni su odlučili da to rade unilateralno, to im prolazi očigledno, ali kažem, i Srbija se saglasila sa tim.“
On smatra da se ćutanje Beograda često tumači kao nevoljno prihvatanje procesa, iako je suština, kako kaže, u tome da je Srbija pristala na određeni politički okvir.
„To je nešto sa čime su se oni saglasili. Sada više nije ni pitanje da li to rade voljno“, dodaje.
Šljuka smatra da bi u ovom trenutku važnu ulogu mogla da ima i lokalna zajednica, koja bi mogla da otvori dodatni kanal komunikacije prema međunarodnoj zajednici i vlastima u Prištini.
„Jedino što mislim da može da se uradi jeste značajnije lokalno organizovanje, odnosno da se ponude lokalni akteri koji bi mogli da pregovaraju o svojoj sudbini. To bi bio dodatni kanal komunikacije, mimo Beograda, prema međunarodnoj zajednici i Prištini“, kaže Šljuka, uz napomenu da je takav scenario trenutno teško očekivati.
Prema njegovim rečima, problem nije sam zakon, već način njegove primene u specifičnom političkom kontekstu.
„Kosovska vlada, odnosno institucije, pokušavaju da nametnu pitanje primene ovih zakona kao isključivo administrativno pitanje, odnosno pravno pitanje, u smislu da postoje ti neki zakoni koji su važeći i vi sada morate da ih se pridržavate, ne uvažavajući specifičnost političke situacije koja postoji ovde. Mi jednostavno imamo i dalje dijalog, koji možda ne funkcioniše u ovom trenutku, ali postoji dijalog koji je pokrenut upravo sa ciljem da se reše brojna otvorena nerešena pitanja. Jedno od takvih pitanja jeste i pitanje civilne registracije, imali smo i sporazum o matičnim knjigama i tako dalje“, navodi Šljuka.
Dodaje da posledice ovakvih mera često nisu odmah vidljive, ali mogu imati dugoročne posledice po zajednicu.
„Ovo je niz mera koje su usvajane poslednjih godina i koje mogu proizvesti efekat sličan masovnom iseljavanju, ali bez dramatičnih i vidljivih događaja na prvi pogled“, ističe Šljuka.
On upozorava da bi primena novih zakona mogla dodatno da oteža život Srbima na Kosovu.
„Ne očekujem da će 16. marta Kosovo ostati prazno, ali će ove mere, kao i mnoge prethodne, dovesti do postepenog otežavanja života ljudi. U jednom trenutku, pod pritiskom svih tih odluka, deo njih će verovatno odlučiti da napusti ove prostore“, predviđa Šljuka.
Istovremeno se osvrnuo na pojedine sporne administrativne mere na Kosovu, poput sticanja kosovskog „državljanstva“.
Ukazuje da Ustav i zakoni predviđaju da pravo na „kosovsko državljanstvo“ mogu da ostvare osobe čiji su roditelji, odnosno preci, 1. januara 1998. godine faktički živeli na Kosovu i za to imaju odgovarajući dokaz. Međutim, kako ističe, kasnije usvojenim administrativnim uputstvom to pravo je ograničeno samo na osobe mlađe od 18 godina.
„Pre deset ili petnaest godina veliki broj ljudi nije imao potrebu za kosovskim dokumentima. Postojao je drugačiji sistem i ljudi nisu imali razlog da prolaze kroz taj proces. Danas se, međutim, oni koji imaju više od 18 godina guraju u proces naturalizacije, kao da nemaju nikakvo pravo, iako formalno ispunjavaju uslove“, objašnjava Šljuka.
On smatra da takve mere predstavljaju primer „strukturnog nasilja“, gde se političke, ekonomske i administrativne odluke koriste za stvaranje pritiska na određenu zajednicu.
„Ne radi se o direktnom nasilju, već o merama koje proizvode negativne posledice po ljude, a koje se istovremeno pravdaju poštovanjem zakona ili potrebom za uspostavljanjem bezbednosti“, zaključuje Aleksandar Šljuka.
