„Nemam šta da istražujem, nama je sve pred nosom. Šta je naša religija, šta je naša istorija. A što mi ne želimo o tome da govorimo otvoreno, to je samo naša greška i onih koji su nas… Lakše je vladati narodom koji malo zna o sebi, onda mu možete uvaliti u glavu da je ono što nije“, rekao je sinoć na promociji svojih romana u čitaonici „Darinka Jevrić“ u gračaničkom Domu kulture novinar i pisac Vanja Bulić.
Bulićev književni rad je započinjao i paralelno se razvijao sa novinarskim, pa su se novinarstvo i književnost u njegovom slučaju neminovno prepleli. Razlog za to je, kako je sam kazao, činjenica da se „bavio novinarstvom u srećnije vreme po novinare“, a možda i „u srećnije vreme po novinarstvo, kad se gajila reportaža i analitički tekstovi“.
„Kad sam napisao reportažu ’Osam dana u grobu‘, po njoj je nastao scenario filma ’Lepa sela lepo gore‘. Ko god je pročitao, rekao je da je video film. To mi se dogodilo još sa nekim drugim tekstovima za ove serije za koje sam pisao, a iz televizijskih emisija ’Biseri‘ mi je izašlo pet romana. Meni se prepliće nešto što je novinarstvo i što je literatura. Srećan sam zbog toga što imam mogućnost da prepoznam tu literarnu crtu u sebi“, naveo je Bulić.
Dodao je da mu literatura pomaže da može da napiše ono što ne bi mogao u novinama.
„Sve moje knjige su pisane na isti štos, da im je glavni junak Novak Ivanović. On je novinar i pomalo detektiv, jer se bavi tim novinarstvom koga više nema. U njima je uvek tako: kad rešiš tajnu iz prošlosti, rešićeš ono što ti se događa danas. To je vrlo jednostavno, a toga nismo svesni. Zato nam se i događa sve ovo što nam se događa. Ne znamo često ni ko smo, šta smo i odakle smo“, kazao je autor romana „Madonin soko“.
Istorija, identitet i savremeni trenutak
Ideja za njegovu najnoviju knjigu nastala je posle jedne izložbe u Metropoliten muzeju u Njujorku. Priznaje da nije znao vrednost Bogorodice Sokoličke.
„Povremeno odlazim u Patrijaršiju našu, odem i do biblioteke, uzmem tamo knjige. Nisam znao zašto se ona nalazi na ulazu u muzej. Replika Bogorodice Sokoličke apsolutno fantastično je napravljena. U muzeju Metropoliten u Njujorku 2004. godine bila je velika izložba najznačajnijih kulturnih dobara iz vremena Vizantije. I tu se našla i Bogorodica Sokolička. Ja sam tada smislio priču. I onda, kad sam pročitao taj esej Rastka Petrovića, jedan fantastičan esej iz 1928. godine. On je, kad je ušao u manastir Sokolica, kleknuo, zaplakao se ispred ove skulpture i nazvao je ’Sveta seljanka‘“, kazao je Vanja Bulić.
Podnaslov ove njegove knjige je: Šta spaja Bogorodicu Sokoličku i skladištenje nuklearnog otpada?
„Kod nas mnoge nespojive stvari spajaju ljudi koji u tome vide pare. Bogorodicu Sokoličku je video jedan milijarder tamo u Njujorku, američki milijarder, koji želi da je ima u svom muzeju. I on želi, dakle, da dođe do Bogorodice Sokoličke. Ne može drugačije sem da je ukrade. Kako to ukrasti, izvesti, sad, to ćete videti kroz knjigu“, kazao je.
O autošovinizmu i veri u sebe
„Pa i ovo sa Kosovom, Srbija, odvajanje Crne Gore… Mi smo od onih za koje smatram da govore: ’Mi smo najgori, ne trebaju nam drugi neprijatelji, mi smo sebi najveći neprijatelji‘. Nismo bolji, nismo ni gori od drugih naroda, ali smo polako pripremani, kao da su nas preparirali, spremili da nam se dogodi ovo što nam se događa na kraju, Srbija, Kosovo i Metohija“, kazao je.
Uvek treba dodati i ovo drugo, insistirao je Bulić, „kad neko izgovori ovu prvu reč“.
„Toliko smo nekako ogrezli, postali smo pomalo autošovinisti. Taj autošovinizam je nešto najgore što nam se događa, da smatramo sebe – nema gorih od nas – i to nas i dovodi polako do depresivnih stanja i do toga da mogu da nam čine šta hoće, zato što polako gubimo veru u sebe“, rekao je Vanja Bulić.
On je primetio da potpuno istiniti tekst o tome što nam se događa čitaoci danas doživljavaju kao dobru satiru.
„Zamislite Branislava Nušića da se pojavi danas, on bi se odrekao svog ’Narodnog poslanika‘ i ’Vlasti‘. Ono što je on napisao, to Skupština pojede. Jedna sednica Skupštine, a kamoli ono što nam se događa. Hoću da kažem, danas je takvo vreme, drugačije, pomešano je sve“, naveo je Bulić.
Najveće se ne briše
„Knjiga je danas postala roba“, kazao je.
„Recimo, ja sam stvarno prodao, meni je to zvanično rekao čovek, četvrt miliona knjiga. Rekao je vlasnik moje izdavačke kuće. Ja ga demantujem, nije četvrt miliona, nego 270 hiljada, zaista. Ali zato, recimo, Jelena Bačić ima, ja mislim, dva i po puta više. Mirjana Bobić ima možda isto više. Sad, u ovom trenutku, i Bojan Ljubenović, mislim da je… Ogromni su tiraži i nije istina da se kod nas ne čita. Nije istina da se manje štampa nego što se nekad štampalo“, rekao je Vanja Bulić.
Dodao je da pojedinci često bez razloga napadaju izdavčku kuću „Laguna“, da objavljuje samo žanrovsku literaturu.
„Pogledajte rang-liste, tu su i Andrić i Moma Kapor, i svi. Dakle, svi najveći naši pisci su kod njih među najčitanijim. Dakle, u literaturi nikad ne može da se izbriše ono što je najveće“, zaključio je Vanja Bulić.
On je tokom književne večeri u Gračanici mnogobrojnoj publici govorio i o romanu “Oko otoka”, koga smatra svojim najboljim delom, ali i o drugim naslovima iz serijala o Novaku Ivanoviću: „Dušanova kletva“ i „Teslina pošiljka“. Sažetke iz ovih dela čitao je glumac Goran Balančević. Nakon završetka oficijelnog dela programa Bulić je, kako je i bilo najavljeno, dugo i strpljivo potpisivao svoje knjige, a potom ponovo odgovarao na pitanja svojih mlađih kolega i koleginica novinara.
Vanja Bulić je sinoć u Gračanici još jednom pokazao da književnost i novinarstvo nisu odvojeni svetovi, već da se prepliću i osvetljavaju savremene društvene teme. Njegove knjige, inspirisane istorijom, identitetom i ličnim iskustvom, pokreću pitanja o veri u sebe, društvenoj odgovornosti i vrednosti nacionalne kulture. Prisutnu publiku je Bulićev govor lako mogao da podstakne na razmišljanje o tome ko smo i kuda, kao narod, idemo.
Vanja Bulić je dobitnik više novinarskih nagrada za pisano novinarstvo i gotovo svih priznanja koja se dodeljuju za posao voditelja na televiziji. Radio je dokumentarne filmove „Državni radnik“, „Crveni barjak“, „Filip Filipović“. Scenarista je četiri TV serije: „Jugovići“ za RTS, „Javlja mi se iz dubine duše“ za TV Košava, „Drugo stanje“ – BK televizija i „Kafana na Balkanu“ – Telekom. Koscenarista je dugometražnog filma „Lepa sela lepo gore“ i scenarista filmova „Drugo stanje“ i „Pokidan“.
Napisao je zbirke priča „Kako sam gajio blizance“, „Sto bisera“, „Istorija u krevetu – muškarac u izvesnim godinama“, „Zašto Bog nema auto“ i „Rupe u glavi“, kao i romane „Tunel“, „Lepa sela lepo gore“, „Ratna sreća“, „Zadah belog“, „Vrele usne“, „Parada strasti“, „Drugo stanje“, „Oko otoka“, „Šole“, „Simeonov pečat“, „Jovanova zaveštanja“, „Dosije Bogorodica“, „Devedesete“, zatim „Teslina pošiljka“, „Šmekeri, šmekerke“, „Viza za nebo“, „Dušanova kletva“, „Teodorin prsten“, „Savin osvetnik“, „Tata u drugom stanju“, „Milutinov greh“ i „Madonin soko“.
