Kosovski institut za pravosuđe danas je objavio izveštaj pod nazivom „(Ne)uslovljavanje uslovnih osuda”, koji razmatra primenu uslovnih osuda u sudskoj praksi na Kosovu, sa posebnim fokusom na obaveze koje se mogu nametnuti osuđenom licu tokom perioda proveravanja.
Anesa Hodža iz Instituta, istakla je da se uslovna osuda ne sme posmatrati samo kao odlaganje izvršenja kazne zatvora, već kao mehanizam čiji je cilj da olakša rehabilitaciju učinioca, spreči buduća krivična dela i – gde je to moguće – reši posledice po žrtvu.
Prema njenim rečima, posebne obaveze daju suštinu uslovnoj osudi, čineći je merljivijom, lakšom za sprovođenje i prilagođenom konkretnim okolnostima slučaja. Hodža je napomenula da izveštaj nema za cilj da dovede u pitanje značaj uslovne osude kao alternativne sankcije, već želi da pokaže da su takve osude efikasnije kada se izriču nakon temeljne procene i – gde je to potrebno – prate jasnim, dobro obrazloženim i sprovodivim obavezama.
Ključne nalaze izveštaja predstavio je Gzim Šalja iz kosovskog Instituta pravosuđa. On je istakao da je ova ustanova analizirala 300 presuda iz 2023, 2024. i 2025. godine, identifikujući ukupno 320 uslovnih osuda. Prema njegovim rečima, glavni nalaz je da se u sudskoj praksi veoma retko izriču posebne obaveze.
Od 320 uslovnih osuda, sudovi su izrekli posebne obaveze u samo 17 slučajeva, dok je samo 12 od 300 analiziranih presuda sadržalo takvu obavezu. Iako Krivični zakonik predviđa 15 vrsta obaveza, u analiziranim slučajevima primenjeno je samo šest – prvenstveno naknada štete žrtvi, zabrana upotrebe alkohola ili droga, kao i medicinski ili rehabilitacioni tretman.
Šalja je naglasio da nedostatak obrazloženja ostaje ključni problem. U 288 presuda u kojima je izrečena uslovna osuda bez ikakve posebne obaveze, sudovi nisu objasnili zašto je takva obaveza ocenjena kao nepotrebna u konkretnom slučaju. Prema navodima IPK( Kosaovski institut pravosuđa), to onemogućava utvrđivanje da li je sud uopšte razmatrao mogućnost izricanja posebnih obaveza.
Izveštaj se takođe bavi ulogom Službe za uslovnu slobodu (Probation Service). Nadzor od strane ove službe određen je u 23 slučaja. Međutim, u 18 od tih slučajeva nisu definisane konkretne obaveze koje bi bile predmet nadzora. Prema navodima IPK-a, to stvara nejasnoće u pogledu stvarne suštine nadzora i nosi rizik da se on svede na puku formalnost.
Još jedan nalaz se odnosi na povratno činjenje krivičnih dela (recidivizam). U polovini analiziranih presuda, sudovi nisu zabeležili da li je pojedinac prethodno osuđivan. Istovremeno, u 28 slučajeva u kojima je u samoj presudi navedena krivična prošlost pojedinca, sud je ipak izrekao uslovnu osudu – u pojedinim slučajevima čak i za ponovljena krivična dela iste ili slične prirode.
Kosovski institut pravosuđa (IPK) preporučuje da sudovi pruže detaljnije obrazloženje u vezi sa izricanjem uslovnih osuda i izostajanjem određivanja konkretnih obaveza; da tužioci preuzmu aktivniju ulogu u predlaganju takvih obaveza; da se Služba za uslovnu slobodu jasnije uključi u proces; te da se ovo pitanje dodatno tretira kroz obuke i praktične smernice.
Prema mišljenju IPK-a, uslovna osuda treba da predstavlja pravu alternativu zatvorskoj kazni a ne „uslovnu osudu bez uslova”, već sankciju koja podstiče rehabilitaciju, štiti žrtvu i sprečava ponovno vršenje krivičnih dela.
