Knjiga „Bekos“ autora Enesa Halilovića predstavljena je ove nedelje u Zubinom Potoku.
Pred publikom u Domu kulture „Stari Kolašin“, Halilović je govorio o simbolici naslova, procesu pisanja i stvarnim događajima koji su poslužili kao osnova za roman.
„Posebno mi je bilo zanimljivo da pomenem tu Peštersku visoravan kao pojam, jer je na njoj jedno brdo neverovatnog imena – Trojan. Postoje mnoge veze gde se smatra da su stari Trojanci došli sa Balkana gde je zapravo bila Troja. To su legende, ali nas na neki način jezički povezuje sa središtem istorije“, kaže autor, objašnjavajući da je i roman „Bekos“ vođen idejom da Balkan ima duboke veze sa svetskom istorijom.
Halilović objašnjava da reč bekos potiče iz stare priče koju pominje Herodot: faraon je, želeći da sazna koji je narod najstariji, izveo eksperiment sa dvoje dece koja su odrastala bez ijedne izgovorene reči. Kada su progovorila, izustila su reč bekos.
„Poslao je izaslanike po različitim zemljama da sazna šta znači bekos. Iza današnjeg Istanbula zivelo je jedno pleme – Frigijci. Oni su potvrdili da imaju reč bekos i da to znači hleb. Ta priča koju pominje Herodot verovatno nije tačna, ali ti Frigijci su poreklom sa Balkana i to ljude sa Balkana stavlja u središte svetske istorije.“
Govoreći o strukturi romana, autor otkriva da je u tekst inkorporirao dokumente, svedočenja, sudske spise i stihove, kombinujući dokumentarno i poetsko.
„Ova knjiga ima mnoge citate koje sam inkorporirao u moju prozu kao čestice. Ima mnogo dokumenata koji su takođe inkorporirani u moju priču tako da se ne oseti da ne izlazim iz pesničkog govora. Ova proza ima stihove i dokumenta koje čitalac ako je dobro informisan, načitan, on ce ih se setiti i prepoznaće ih. Čak i neka dela. Uzimam česticu sa jednog mesta i stavljam je u moju proznu celinu, više kao poštovanje za neke pisce koje uvažavam“, pojašnjava Halilović.
Roman „Bekos“ sadrži tri audio-zapisa, a svaki deo počinje poezijom naroda sa Grenlanda.
„Svaki moto ispred neke knjige ima za cilj da razigra neku temu i ukaže na neku vezu. Ja sam pisao knjigu za koju sam želeo da bude zanimljiva. Bliska mi je eskimska poezija. Često ljudi koji nemaju nikakvo obrazovanje, koji su primitivni, imaju dobar kvalitet, lako odvajaju bitno od nebitnog. Tako da je i u poezija tih naroda takva“, objašnjava pisac.
„Možemo da povežemo Grenland sa Pešterom – kada čovek drhti, tada mu se ukazuje istina.“
Veliki deo knjige oslanja se na stvarne događaje – ubistva, otmice i sudske slučajeve koji su se dogodili u Beogradu, Rusiji i na Pešterskoj visoravni.
„Razgovarao sam sa ljudima koji su rešavali ta ubistva, proučavao sudsku građu, čak i jezik podzemlja. Jezik kriminalaca razlikuje se od jezika običnog čoveka – on sve rešava u prvoj rečenici“, kaže Halilović.
Govoreći o gradnji likova, autor navodi da su neki zasnovani na stvarnim ljudima, a neki su delo mašte. Roman se, kako kaže, nadovezuje na njegov prethodni „Ljudi bez grobova“, posebno u delu koji se odnosi na Despotovac.
Na pitanje šta za njega znači pripovedanje, Halilović odgovara: „Najvažnije u životu je da imamo jedni drugima šta da kažemo. I ova knjiga je zasnovana na potrebi da se kaže. Neko ima potrebu da kaže, a neko da laže. Bliske su te dve potrebe. Neko ko laže, laže iz velike patnje, iz velikog bola. Tu je ta glavna kvačica u knjizi – da li glavni lik priča istinu ili ima potrebu da laže. Najvažnije je da imamo da se obratimo jedni drugima, jer je zapravo samoća skopčana sa time da ljudi nemaju kome da kažu nešto o sebi. Često se ljudi najlakše ispovede onome koga ne poznaju. Iskonska potreba čoveka da govori je nešto najlepše“, smatra Halilović.
Roman „Bekos“, kako ističe autor, namenjen je i obrazovanom čitaocu i onom koji nije upućen u književne ili religijske tekstove.
„Postoje genijalni ljudi koji su bili i nepismeni. Pesma ‘Banović Strahinja’ je jedno remek-delo. Mi ne znamo ko je ispevao tu pesmu. Među nepismenima uvek postoje genijalni ljudi. Samo nisu dobili tu priliku da iskažu taj svoj dar. Veština piščeva je da prepozna šta je literarno. Ja pišem knjige da su značajne i za čoveka koji nema literarno znanje. Možda to nije lako, ali to jeste odlika prave književnosti kojoj težim“, ističe Halilović.
Mišljenja je da je književnost put da razumemo svet oko sebe.
„Treba da se zapitamo gde živimo, kako živimo, šta se dešava na ovome svetu. Svaka godina koja dolazi je strašnija i strašnija, mnogo je nepravde. Literatura je jedan od puteva da odgonetnemo gde mi to živimo. Postoje ljudi koji još uvek mogu da stvore dobru umetnost“, smatra Enes Halilović.
„Bez pravedne raspodele hleba – nema ni slobodnog novinarstva“
Na pitanje gde se danas lakše saopštava istina – u novinarstvu ili književnosti – pisac i nekadašnji novinar Enes Halilović ukazuje da je novinarstvo širom sveta sve više pod pritiskom globalnih interesa i ekonomske zavisnosti.
„Problem je što se svuda u svetu novinarstvo polako pretvara u propagandu, a sve manje je novinarstvo. Postoje, naravno, i dalje primeri pravog novinarstva, ali globalni centri moći i korporacije danas su toliko jake da su postale moćnije od država. Njihovi interesi su jači od državnih, i zato je slobodno novinarstvo sve teže“, kaže Halilović.
Kako navodi, sloboda medija neraskidivo je povezana sa ekonomskom nezavisnošću, a bez nje, istinsko novinarstvo teško može da opstane.
„Bio sam godinama novinar, u raznim redakcijama. I bio sam, mislim, dobar i hrabar novinar. Ali kad se suočite s tim da redakcije imaju ekonomske probleme, shvatite koliko je teško opstati. Nema ekonomskih sloboda – nema ni slobodnog novinarstva. To nije problem samo Balkana, to je problem čitavog sveta“, naglašava autor romana „Bekos“.
Ujedno se osvrnuo i na sve veću koncentraciju moći u rukama malog broja ljudi i velikih korporacija.
„Danas 2 do 5 odsto stanovništva poseduje gotovo 90 odsto svetskog bogatstva. Nekada su narodi ratovali za prostor, energente i rudna bogatstva, a bojim se da ćemo sutra ratovati za vodu. U takvom svetu, teško je očekivati potpuno objektivno informisanje. Postoji i danas ozbiljno novinarstvo, ali pitanje je – do kog interesa i za čiji interes“, konstatuje.
Dodaje da danas nije lako naći redakciju koja je potpuno objektivna u svim okolnostima.
„Možda imate fenomenalne redakcije u svetu, koje su u stanju da raskrinkaju neku stvar, ali jednu stranu prećute.“
Govoreći o ličnom iskustvu, Halilović kaže da je tokom devedesetih i ranih dvehiljaditih verovao u ideju nezavisnog novinarstva.
„Pre 2000. godine bio sam ponosan što sam nezavisan novinar. Mislio sam da ćemo posle 2000. živeti u društvu u kojem će svi biti srećni, gde će bogatstvo biti ravnopravno raspodeljeno, a glavna briga postati kultura i književnost. Međutim, ubrzo sam video da je počela preraspodela dobara, privatizacija i formiranje novih finansijskih elita“, navodi.
Ističe da je društvo na prostoru bivše Jugoslavije posebno osetljivo na pitanje privatne imovine i ekonomske nepravde.
„Za 80 godina jedna ista imovina menjala je vlasnika četiri puta – bila je privatna, pa društvena, pa državna, pa opet privatna. To govori koliko smo kao društvo traumatizovani po pitanju vlasništva. A bez pravedne raspodele dobara – bez pravedne raspodele hleba – neće biti ni istinitog informisanja“, uveren je Halilović.
Govoreći o današnjim izvorima informacija, pisac ocenjuje da su društvene mreže donele nove izazove, ali, s druge strane, i priliku za širenje istine.
„Medijske obmane mogu da budu jake, međutim, mogu da budu jake i društvene mreže. Snimci koji su došli iz Gaze bili su jači od medijskih tekstova. Veliko je pitanje kako ćemo svi tu živeti – zapravo, ko će upravljati bogatstvom.“
Prema njegovim rečima, od novinarstva je važnije da se živi u pravednijem društvu: „Gde će sva deca imati jednaka prava da se obrazuju, pa da onda sama zaključe nešto. Ipak je čoveku važniji lični doživljaj istine, politike i sveta od onoga što vidi u medijima”, zaključuje Enes Halilović.
