Pravoslavni vernici koji Božić slave po julijanskom kalendaru obeležavaju Badnji dan i Badnje veče, poslednji dan božićnog posta i uvod u proslavu najradosnijeg hrišćanskog praznika Božića, kojim se slavi rođenje Isusa Hrista.
Obeležavaju se tradicionalnim unošenjem i paljenjem badnjaka, liturgijama i porodičnim okupljanjem oko posne trpeze.
Badnjak i slama simbolišu molitvu, zajedništvo i blagostanje u narednoj godini.
Po badnjak u zoru odlazi domaćin sa decom. Kada odaberu odgovarajuće drvo domaćin se okrene ka istoku, tri puta prekrsti i pomene Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik i sekirom ga zaseca ukoso sa istočne strane.
Kada se badnjak donese kući, uspravi se pored ulaznih vrata i tek u večernjim satima unosi u kuću i polaže na ognjište, pali se i sveća i ukućani jedni drugima čestitaju praznik, očitaju molitvu nakon čega se pristupa posnoj večeri.
Uz badnjak u kuću se unosi i slama koja se posipa po čitavoj kući. Jedan od običaja je da se uz badnjak u kuću unosi i žito kako bi naredna godina bila plodna.
Na Badnje veče se ne spava, već bdi i očekuje svečani trenutak rođenja Hristovog. Badnja noć je noć mira i iščekivanja radosti.
Ko se tokom godine sa nekim zavadio, na Badnji dan treba da se pomiri, kako bi Hristov rođendan proveo u miru i ljubavi. To je i podsećanje da je opraštanje dar božiji i jedna od najtežih hrišćanskih vrlina.
U svim pravoslavnim hramovima služi se praznična liturgija i večernja služba uz paljenje badnjaka.
