Milan Krstić, odbojkaš Crvene zvezde iz Beograda koji nastupa na poziciji korektora, rodom je sa centralnog Kosova, iz sela Preoce. U razgovoru za Radio Kim govorio je o svom sportskom putu, izazovima odrastanja, povratku u Srbiju i porukama mladima koji sanjaju velike sportske uspehe.
Milan Krstić (1997) je iz Preoca na centralnom Kosovu. Prve odbojkaške korake je napravio u OK Partizan iz Lipljana (2012–2016). Igrao je i za Radnički iz Kragujevca, Mladi Radnik iz Požarevca i Metalac Takovo, a međunarodno iskustvo sticao je u Egiptu i Rumuniji. Od 2025. godine nosi dres Crvene zvezde, potvrđujući da se upornošću i radom iz male sredine može stići do najveće scene.
Kada se osvrneš na put od Preoca sa centralnog Kosova do dresa Crvene zvezde, koji je korak bio najteži i zašto?
– Mislim da je najteži trenutak bio onaj kada sam se sa 18 godina odvojio od porodice, jer sam bio svestan da ću od tada o mnogim stvarima morati sam da odlučujem.
Da li je bilo momenata kada si mislio da odbojka neće biti tvoj put i šta te je tada zadržalo u sportu?
– Bilo je više situacija kada stvari nisu išle onako kako sam želeo. Razmišljao sam da prestanem da se bavim odbojkom, jer sam mislio da iz takvih situacija ne mogu da se izvučem. Ipak, porodica i prijatelji su mi pomogli da sve to prevaziđem i da nastavim dalje, još jači.
Koliko je sredina iz koje dolaziš uticala na tvoju radnu etiku i odnos prema treningu?
– S obzirom na to da dolazim iz malog mesta u kojem nema mnogo uslova za bavljenje sportom, bio sam svestan da moram mnogo više da radim kako bih ostvario svoje ciljeve. Upravo mi je ta mala sredina pomogla da naučim da se borim.
Osećaš li dodatnu odgovornost ili ponos kada igraš za veliki klub?
– Svestan sam da je Crvena zvezda veliki klub sa ogromnom tradicijom. Samim tim, prilika da igram u Zvezdi predstavlja veliku čast, ali i veliku odgovornost. Za mene je Zvezda i potvrda da sav trud koji sam uložio u odbojku nije bio uzaludan.
Kako reaguju tvoji prijatelji i porodica na Kosovu – osećaš li da tvoj uspeh ima širi značaj?
– Moram da kažem da sam iznenađen koliko ljudi na Kosovu prati odbojku. Iznenađen sam i brojem poruka podrške koje dobijam – ne samo od prijatelja, već i od ljudi koji su mi samo poznanici. Presrećan sam zbog toga. Mislim da su moja porodica i prijatelji preponosni na mene. Trudim se da uvek dam maksimum, da pobeđujem, jer znam koliko to raduje ljude oko mene.
Gde vidiš sebe za pet godina i šta bi smatrao velikim ličnim uspehom u sportu?
– U sportu je teško planirati tako daleko. Ipak, moja vizija je jasna – želim da budem najbolja verzija sebe, i kao igrač i kao čovek. Za pet godina sebe vidim na vrhunskom evropskom nivou, ali pre svega kao čoveka koji je ostao dosledan svojim vrednostima. Veliki uspeh bi bio da se, kada se osvrnem unazad, mogu reći da sam svaki trening i svaku utakmicu odradio pošteno i maksimalno.
Bio si u inostranim ligama, ali si se vratio u Srbiju. Zašto?
– Iskustva u Egiptu i Rumuniji bila su sjajna. Svaka zemlja mi je donela nešto novo, i kao igraču i kao čoveku. Ipak, kada smo saznali da je supruga trudna, prioriteti su se prirodno promenili. Želeo sam da taj najvažniji period provedemo kod kuće, uz porodicu i naše ljude. Verujem da je to Božji blagoslov i da se sve desilo s razlogom – da se vratim u Srbiju.
Koju poruku bi poslao mladim sportistima sa Kosova koji sanjaju velike klubove, ali nemaju iste uslove kao njihovi vršnjaci?
– Mladim sportistima sa Kosova poručio bih da nikada ne prestanu da veruju. Ja sam jedan od vas i znam svaki strah i svaku sumnju sa kojom se suočavate dok trenirate u takvim uslovima. Ta tenzija kroz koju prolazite meni je dala posebnu vrstu inata i borbenosti koja me i danas drži na terenu. Iskoristite to što ste očvrsnuli pre vremena. Neka vam Bog da snage da izdržite – a rad će vas dovesti tamo gde pripadate. Živi sam dokaz da se i iz takvih uslova može stići do velikih klupskih i životnih pobeda. Glavu gore i ne odustajte!
Jesi li i dalje, iako si trenutno zvezdaš, u kontaktu sa partizanovcima iz Lipljana?
– Što se tiče Partizana iz Lipljana, taj klub će uvek imati posebno mesto u mom srcu. Tu sam zavoleo odbojku i shvatio da će ona biti moj život. Naravno da sam i dalje u kontaktu sa ljudima iz Partizana – danas su to moji veliki prijatelji. Siguran sam da su i oni srećni zbog mojih odbojkaških uspeha.
