Digitalno nasilje ili sajberbuling je nasilje koje se odvija na internetu, odnosno nastaje upotrebom digitalnih tehnologija. Najčešće se sprovodi na društvenim mrežama, u aplikacijama za dopisivanje, na gejming platformama i posredstvom mobilnih telefona. To je ponašanje koje se ponavlja i koje ima za cilj da uplaši, naljuti ili osramoti osobe koje su napadnute. Ako se ovaj vid nasilja primenjuje u kategoriji dece i mladih, onda govorimo o vršnjačkom digitalnom nasilju. Ovaj fenomen je u porastu, a istraživanja rađena u Srbiji, pokazuju da je svako peto dete bilo žrtva ovog oblika nasilja.
Dete često nije u mogućnosti da odmah prepozna ovu vrstu “digitalnih šamara” nasilja, iako to nije previše teško. Najjednostavniji način za prepoznavanje je osećaj postiđenosti, neprijatnosti ili povređenosti koji se javlja nakon nečijeg komentara, objave, neke javne komunikacije u kojoj je priča o tebi otišla „predaleko“, sadrži uvrede, čak i onda kada se neko „samo šali“. Ukoliko ovakva situacija dobije kontinuitet, onda je reč o nasilju koje niko ne mora da trpi, već postoje zakonski mehanizmi zaštite.
Ipak, važno je da znamo da izloženost ovakvoj vrsti nasilja, ostavlja posledice na menatlno stanje dece i mladih jer se događa u periodu nedovršenog psihičkog razvoja.
Najlakše je prepoznati ovaj oblik nasilja ako se on odvija na društvenim mrežama, u grupama za dopisivanje – na Tiktoku, Instagramu, Vajberu, Votsapu, ali i nastavnici i roditelji imaju problem da prepoznaju nasilje u igricama koje mladi i deca igraju svakodnevno, kaže gostujući u podkastu Radija Kosovska Mitrovica, psiholog prof. dr Biljana Jaredić.
„Deca koja su izložena takvom obliku nasilja, ona imaju i te kako ozbiljne emotive reakcije na to nasilje i ono što je specifičnost sajberbulinga, jeste da su mu deca izložena 24 sata, za razliku od klasičnog bulinga kome su izloženi na ulici ili u školi, pa postoji period dana kad su iz toga isključeni“, ukazuje Jaredić i napominje da za razliku od direktnog nasilja gde znamo ime i lik počinioca, u digitalnom svetu, nasilnik lako ostaje anoniman.
Ističe da nasilni sadržaji na primer igrica, mogu i ne moraju da utiču na mentalno stanje deteta ili mladog čoveka, ali ta vrsta komunikacije gde se nasilne poruke i komentari upućuju direktno, ona ostavlja posledice naročito ako se u nasilnom činu koriste fotografije i slike.
Jaredić posebno podvlači da deca rođena u digitalnoj eri jako teško prave granicu između digitalnog i realnog sveta, te su stoga oba podjednako bitna.
„Zato deca to doživljavaju traumatično. Sa druge strane, kada se nasilje desi u realnom svetu, tu smo mi i još par osoba. U digitalnom svetu, te stvari se jako brzo šire i to ostaje trajno zapisano, a ta deca to ne shvataju“ kaže naša sagovornica.
Da bi se deca zaštitila od ove vrste nasilja, deluje se institucionalno ali i na nivou porodice, gde bi roditelji, a bilo bi dobro i učitelji ili nastavnici, trebalo da nauče kako da po ponašanju deteta, uoče neke znakove koji ukazuju na izloženost nasilju.
„Najvažnije je da se to primeti, a kod dece se to lako primećuje. Recimo, dete koje je do juče koristilo mobilni uređaj dva do tri sata dnevno, sada odjednom ne želi da ga koristi više. To može da nam bude znak – zašto je neko odjednom stekao averziju kada znamo da na mobilnom telefonu uvek možemo da nađemo zanimaciju… Onda, ako je dete non stop na uređaju – to nam je drugi znak. Zatim, ako dete odjednom počinje da ispoljava previše agresivne impulse kada ga pitamo šta radi na telefonu ili se previše povlači u sebe, tužno je i naravno sve ostale aktivnosti koje dete obavlja, odjednom izostaju, kao što je učenje, pripremanje određenih sadržaja za školu, popušta u školi“ objašnjava Jaredić.
Ako je roditelj primetio ovakve promene, važno je da u taj prostor ne ulazi agresivno, već polako, postepeno i nežno. Nikako ne bi trebalo biti agresivan, oduzimati nasilno telefon, samoinicijativno pregledati sadržaj telefona, naročito ako je reč o starijim tinejdžerima koji imaju pravo na svoju intimu. Jedna od gorih opcija je oduzeti detetu telefon i zabraniti korišćenje, misleći da ga tako štitimo., a zapravo ga, kaže Jaredić, na taj način isključujemo iz socijalnog života koji se u tim generacijama na oba koloseka, i realnom i digitalnom, odvija istim intenzitetom.
Zbog svega navedenog, važno je delovati preventivno, napominje Jaredić.
„Dok je dete malo moguće je ograničiti vreme koje dete provodi na mobilnom telefonu ili tabletu i uvesti roditeljski nadzor. Moguće je uvesti pravilo u kući da se telefon ili tablet koriste isključivo u prostoriji u kojoj smo svi zajedno. Iako to može da bude naporno zbog mešanja zvukova, veoma je delotvorno jer pratite šta dete gleda i sluša i kako reaguje na te sadržaje“, savetuje psiholog.
Neizostavan je razgovor i interesovanje za te sadržaje – igrice, aplikacije, video materijale… Kada je dete starije, još je potrebniji razgovor o tome kako se ponašati u tom prostoru, da li je u redu reći neke stvari, upozoriti ih na mogućnost postojanja lažnih naloga itd.
Ukoliko je dete ili mlada osoba, dugoročno izloženo ovom obliku nasilja, to niko ne prepozna i ne reaguje da ga zaštiti, takva mlada osoba može razviti anksioznost, depresivnost pa čak i opsesivne reakcije – seckanje, samopovređivanje, a u ekstremnim slučajevima može doći i do samoubistva, koje se prepoznaje u tom trenutku kao jedini izlaz i spas od trpljenja.
Da bi se sve to izbeglo, jako je važno da psiholozi i pedagozi u školama razviju poverenje kod učenika, dobro savladaju tehniku prilaska i razgovaranja sa žrtvama, kaže Jaredić.
„Obićno svi profesori, nastavnici, učitelji, šalju decu kod psihologa samo kad ona nešto zgreše, pa ako si dobar – ne ideš kod psihologa i pedagoga, jer se tamo ide za kaznu. Oni ne služe tome. Oni treba da steknu poverenje i da sprovode preventivne programe“ ističe Jaredić i ponavlja da sa decom treba pričati, pitati za mišljenje, sticati poverenje, ne osuđivati i ne kritikovati, slušati ih i razumeti.
Pored roditelja i školskog sistema, mora da postoji saradnja i sa Centrom za socijalni rad, tužilaštvom i policijom .
Zaključak bi bio da je kontrola potrebna, ali ne preterana te da je važno razviti poverenje u odnosu sa najmlađima kako bi oni osetili slobodu da sa nama problem podele. Ako se nasilje desi, razgovarati sa učiteljima, nastavnicima, psiholozima i pedagozima – sarađivati sa institucijama koje mogu da pomognu.
I nikada ne zaboraviti da naše dete nije u opasnosti samo da postane žrtva, već i nasilnik, čak i onda kada samo ne želi da se izdvaja iz grupe i kada želi da bude prihvaćeno.
I za žrtve i za nasilnike u digitalnom svetu, postoji pomoć, ali je važno da decu i mlade posmatramo, da sa njima razgovaramo i na vreme uočimo problem.
Opširnije o ovoj temi, pogledajte u našem podkastu.
Izvor: Radio Mitrovica sever
