Od saosećanja do opravdanog straha. Za neke simbol vernosti i napravde, za druge izvor nesigurnosti.
Ovako bi se ukratko mogli opisati stavovi građana Kosovske Mitrovice o, čini se, nerešivom dugogodišnjem problemu napuštenih pasa na ulicama severnog dela grada. I jedne i druge ujedinjuju poruke – situacija je alarmantna, azil neophodan, a izostanak sistemskog rešenja od strane lokalnih nadležnih – neprihvatljiv.
Napušteni psi godinama su svakodnevni prizor na ulicama Kosovske Mitrovice.
I dok su se organizacije za zaštitu životinja trudile da pitanje reše humanim putem, kroz sterilizaciju, ograničenim zbrinjavanjem, pamte se i one nehumane metode druge strane.
U prošlosti su ubijani trovanjem, pa čak i iz vatrenog oružja.
Pored činjenice da se time ugrožava i zdravlje građana, posebno najmlađih, nesterilisani i nevakcinisani novi čopor ponovo zauzme teritoriju i rađa se novi problem.
Lokalno udruženje „Šapa“ uz pomoć donacija, sprovodi sterilizaciju, vakcinaciju i lečenje pasa lutalica, a od avgusta prošle godine, opština Severna Mitrovica je u saradnji sa lokalnim udruženjem, veterinarima i donatorima pokrenula i projekat besplatne sterilizacije vlasničkih pasa.
Da li je pomoglo?
„Stvarno je katastrofalna situacija. Pre svega Opština nema nikakav odgovor za ovo što se dešava, čak i kada reši ‘Šapa’, naravno naša organizacija koja postoji, kada reši probleme koje imamo, opet se jave novi psi. Prosto, čini se da je malo i začarani krug“, komentar je mlađe sugrađanke.
Smatra da rešenje mora da postoji: „Ja volim životinje, apsolutno sam za to da treba životinje da se čuvaju, ali mora da postoji neko rešenje za ovu našu situaciju“.
I starija sugrađanka koju smo upitali o ovom problemu smatra da je situacija loša. Odgovornost je na svima:
„Svi smo mi odgovorni za to, neko manje neko više, ali isključivo grad, jer uopšte ih nije briga šta je sa tim napuštenim psima“.
Nebezbednost
Uprkos simpatijama prema životinjama, deo građana priznaje da se ne oseća bezbedno kada ih sretne na ulici.
„Ja volim pse i znam da su dobri, ali ipak, nije to jednostavno. Dešava se da jednostavno pas ujede malo dete bez obzira da l’ je dobar ili nije. Tako da, ne osećam se bezbedno“, za KoSSev je poručio jedan od sagovornika.
Njegov sugrađanin, kako kaže, doživeo je nekoliko napada.
„Agresivni su vrlo, napadni su i reaguju na svakoga. Samo sam ja doživeo tri – četiri napada. Prijavio sam policiji da nosim jednu palicu da se odbranim. Policija nije dozvolila“, naveo je.
Od životinja dobijete ono što nudite
Ipak, njihove sugrađanke smatraju da pas retko napada bez razloga, da pruži ono što mu se i nudi. Kako im priđeš, tako će i uzvratiti.
„Ja se osećam bezbedno, da. Zato što ja životinje obožavam. Generalno prilazim životinjama sa nežnošću. A svako ko priđe životinjama na bilo koji drugi način, naravno da dobije to što nudi, odnosno opasnost. Tako da, eto to je moj odgovor“, kazala je u ovoj anketi mlađa sugovornica.
Pas napada čak i određeni tip ljudi, smatra njena starija sugrađanka.
„Za mene je svaki pas divan. Ja lično, pričam u svoje ime, mislim da pas nikada bez razloga ne napada, što sam se uverila više puta. Obično dobije ili udarac nogom, ili ga gađaju kamenom i tako to, i on to u svojoj glavi ima. Interesantno da je da određeni tip ljudi napada. On neće sve ljude, ima određeni tip, kao recimo, sa kapom na glavi – jako je razdražljiv jedan pas. A ovi drugi, nisu opasni“, poručuje, dodajući:
„Oni samo traže ljubav čoveče, da se maze.“
Azil i sterilizacija kao dugoročna rešenja
Sugrađanke koje su govorile za KoSSev smatraju da je sterilizacija jedno od najosnovnijih rešenja, dobrih i za građane ali i za same pse. Sterilizacija je neophodna, ne samo za ulične pse, već i za vlasničke.
„To je prva i osnovna mera protiv toga da se psi nanovo rađaju, kako da kažem.. Oni se rađaju i umiru kao ljudi. Mislim da je to glavni problem i mi vlasnici treba da vodimo računa. To je ono najbitnije, znači, mnogo manje pasa bi bilo, što je bolje i za pse, jer ovako stradaju bez veze, truju ih, ne znam da li znate za to, oni truju pse. To je strašno“.
Poželjan je i makar jedan azil i starija sugrađanka veruje da se za to „sigurno ima“.
„Azil bi možda neki, da se smiluju da nam naprave.. Imamo nas koji dosta brinemo o tom psima, ali to nije dovoljno. Recimo, da su malo vlasnici savesniji da sterilišu svoje pse, kao što se sterilišu i ulični. Da ima što manje pasa i onda ne bi imalo toliko problema. Ali, bez azila nema rešenja, nikakvog“.
Formirati jedan humani prostor za njih:
„Pa smatram da je rešenje azil. Azil koji treba napraviti, naravno sa humanim uslovima za životinje, i sa nekim velikim prostorom koji treba formirati i osnovati sa mnogo ljudi koji će tu raditi, a možda i volontirati. Eto, nažalost, takva je situacija da je možda volontiranje jedini odgovor. I eto, neki humani uslovi za životinje, kako za kuce tako i mace, da se nađe neki siguran prostor za njih.“
Da je potrebno da lokalne vlasti obezbede poseban prostor za životinje smatra i njihov sugrađanin.
„Pa mogao bih da kažem da je tu rešenje samo jedan azil, ništa drugo. Ja imam pse, volim ih, obožavam ih, ali nije rešenje da ovoliko pasa ima po gradu. Imamo svi decu, nije to tako jednostavno. Tako da, mislim da je to neko rešenje. E, sad, ne znam, to institucije da rade svoj posao“, poručio je.
A stariji sugrađanin prisetio se kako se to nekada rešavalo.
„Ja sam stariji malo. U moje vreme su, sine, postojali šinteri. Pa su izlazili uveče, od 3 do 7 ujutru, ubijali ih. Iseču rep i dobiju pare“.
Na pitanje da li je u redu da se na taj način ubije živo biće, on kaže:
„Ne može čovek i pas da bude isto. Čovek je čovek, živo biće, kao ja i sada Vi. A sada kad se to namnožilo… ja imam kuću u selu, ali ga ja ne puštam iz dvorišta, i volim ga i hranim. I Šar planinca… i plakao sam za njim kad su umrli. Ali nisu to ovi psi, domaći, tako da ih nazovemo, koji žive u familiji, kući, spavaju sa nama. Takvog psa ja imam, zove se Bela. Da me snimate, ona me zagrli, poljubi, i sve to, ima i toga. A za ovo i da vas ujede i zarazu neku, a sve napadaju roditelje koji nose decu“.
Izvor: KoSSev