• Početna>
  • Vesti>

Vladika Teodosije: Vera jača od straha, u odsustvu vere nastupaju strah i panika

Jednostavno, vera je ovde jača od straha. Tamo gde nema vere, nastupaju strah i panika, ovim je rečima opisao situaciju u Raško-prizrenskoj eparhiji vladika Teodosije za crnogorski radio Svetigora. Srbi su sa Kosova naučili na nedaće i tada se pokazuje njihova vera, a u malom su navikli da im bude dobro.

„Mi kao sveštenstvo i monaštvo hrabrimo naš narod. Kažemo da nešto što je privremeno, nije nešto što će stalno biti i što stalno traje. Nekada se treba malo pritajiti i pritrpeti, zakloniti dok prođu oluje, bure, epidemije, bolesti i pošasti. Treba biti mudar pa se skloniti sa puta svim tim napastima, ali ne smemo gubiti veru i nadu – ono što nas je sve vreme održalo i što nas kao hrišćane može održati u svim ovim danima“, kazao je vladika Teodosije u nedavnom video uključenju za verski radio u Crnoj Gori.

Naročito je na Kosovu i Metohiji tokom istorije bilo mnogo ratova, epidemija i teških događaja, podsetio je takođe, na šta je srpski narod navikao na Kosovu, i kada on pokazuje kakva je njegova vera.

„Bilo je ovde i u ratnim sukobima i takvih nevolja da su ljudi spašavajući svoj živote, morali da napuštaju svoje domove. Drugi su živeli pod oružanom zaštitom vojnika NATO/KFOR-a. Mi smo navikli na jedan poseban režim života, tako da ovo što se sada dogodilo i ove privremene mere koje su uvedene, nije nešto novo za naš narod na Kosovu i Metohiji, samo jedna u nizu mera gde se mi opet vežbamo u onome koliko smo istrajni, koliko smo odani ovoj svetoj zemlji, našim svetinjama i koliko imamo vere.“

„Kao da Gospod neprekidno šalje ova iskušenje i nevolje da bi proverio našu veru da li smo okrenuti njemu i neprolaznim vrednostima, ili smo vezani za prolazne materijalne stvari – a iz toga se rađa strah, a neretko i panika.“

Episkop Teodosije je kazao da Eparhija sa narodom „živi svoj život“, ali trenutno u vanrednim okolnostima i slušajući savete zdravstvenih radnika.

„Ne želimo da mi kao hrišćani budemo izvan nekog problema, u smislu da nas neko okrivi da smo mi možda krivac ili prenosilac bolesti ili zaraze, ali sve to radeći i tako živeći, mislimo na onaj život koji nam je Gospod obećao.“

„Živimo u nadi, ne očajavamo. Shodno prilikama se ponašamo i čekamo bolje sutra“, kazao je vladika.

„Kad jednom od ovih malih učiniste, meni učiniste“

Govoreći o tome koliko su u vanrednoj situaciji usled pandemije pogođene sredine južno od Ibra u kojima živi preostalo malobrojno srpsko stanovništvo, vladika kaže da je privilegija za Eparhiju raško-prizrensku da „i u malome možemo biti zadovoljni i srećni“.

Podsetivši na reči iz Svetog pisma „Kad jednom od ovih malih učiniste, meni učiniste, kad gladnoga nahraniste, nagoga odenuste, onog u tamnici posetiste“, vladika je kazao da svoje sveštenstvo posebno savetuje da pored službe, uvek budu okrenuti prema bližnjem i da se saosećaju.

„Toga danas ima mnogo na Kosovu i Metohiji. Ne samo mi ovde, nego naša braća, koja su daleko, oni preko nas pružaju pomoć. To sve dobro funkcioniše. Srećan sam zbog svega toga“, kazao je.

Istakao je važnost rada HO „Majka devet Jugovića“, u kojoj se svakodnevno hrani preko 2.000 ljudi. Potvrđujući da su okolnosti rada i ove organizacije koja radi pod Eparhijom sada teže usled restrikcije kretanja i okupljanja ljudi, poglavar crkve na Kosovu naglasio je da su naišli na razumevanje policije, kako bi radnici na gazdinstvima i u drugim sektorima ove organizacije nastavili da dostavljaju hranu najugroženijem stanovnistvu.

Sa druge strane, i crkva na Kosovu i Metohiji pomaže drugim strukturama, kaže vladika, kako bi se smanjili socijalni problemi, a oni dostavili pomoć i u čemu uspevaju.

„Za sada nemamo većih problema. Nema gladi. Prodavnice su još uvek snabdevene, apoteke, možda trenutno ako nečeg nema – stigne. Jednostavno, narod se nekako umirio i stekao sam utisak da u malom je zadovoljan, da ne bude gore i da što pre ovo prođe“.

Eparhija raško-prizrenska donela je 19. marta niz uputstava o ponašanju vernika i sveštenstva u pandemiji koronavirusa, a jedna od njih jeste i ta da učenici Prizrenske bogoslovije trenutno borave kod svojh kuća. Nastava se ipak obavlja Internetom.

„Nismo zajedno, ali kao da smo zajedno. Imamo komunikaciju svakodnevnu. Održavamo najmanje tri časa po razredu u toku dana, ne dozvoljavamo da nas išta spreči na našem putu i u onome što nam je dato od Boga – da širimo reč Božju, da vaspitavamo buduće sveštenike.

Prizrenska bogoslovija i dalje živi, kaže vladika, dodajući da su u ovoj situaciji naročito manastiri važni. U njima se trenutno ne primaju gosti, ali se služe liturgije i monasi i monahinje sa Kosova i iz Metohije se, dodaje vladika, mole za sve koji su u svojim kućama ili se leče.

Vera je ovde jača od straha

On je podsetio na obnavaljanje manastira, posebno onih koji su stradali u martovskom nasilju 2004, svedočeći da je vera jača od straha.

„I kao što je Gospod bio samo tri dana u grobu, tako i ove naše svetinje nisu dugo bile u grobu. Opet su obnovljene. U njima se služi liturgija i nekako su zasijale Vaskršnjom svetlošću i nekako nam više znače nego pre stradanja.“

Podsetiviši na to da je on sa bratstvom i sestrinstvom i celim narodom prošao rat, istakao je da je predanost volji božjoj za njih na prvom mestu, a potom:

„Da činimo sve što nam preporučuju da kao odgovorni građani i ozbiljni, sami ne doprinesemo iskušenju. Ne smemo mi kušati Gospoda svoga, ali ne smemo biti ni kao oni bez nade i nemaju vere. Da samo racionalno pristupamo“.

„Sada ne treba insistirati da fizički budemo prisutni u crkvi. Kada je dvoje-troje sabrano u moje ime, kazao je Gospod, oni koji se mole, mole se za sve. Ne treba da mi malaksavamo verom i duhom, već da se molimo.“

Apelovao je na pridržavanje uputstava koje su zdravstvene vlasti, kao i Sinod propisali.

„Ne smemo da budemo sada preterano slobodni i da ne kažem pod znak navoda – preterano pobožni, da tom svojom slobodom možda ne bi ugrozili druge. Moramo da mislimo na druge. Ne smemo da budemo sebični – ja moram da budem na liturgiji, inače nema mi spasenja”, kazao je vladika i istovremeno podsetio na više perioda u istoriji kada su ljudi bili u zbegovima, stradanjima, ratovima i bolestima, pa su i dalje, podsetio je, bili u veri i molitvi.

Monahinje Deviča u izolaciji, ali je radost na njihovom licu

Za pet monahinja manastira Devič, u kojem se čuvaju mošti Sv. Joanikija, vladika Teodosije kaže da sestrinstvo živi neprekidno u izolaciji, ali da su monahinje srećne, da se mole za sve ljude, a da pomoć stalno stiže sa svih strana.

„Kada ste u dvorištu sa njima, u crkvi, ne možete da steknete utisak da su one izolovane. Na njihovom licu se vidi radost, vidi se osmeh, vidi se da su zadovoljne. Ja se upitam – a kako to kad ljudi koji žive u mnogobrojnim gradovima, ne mogu to da dožive? Na njihovom licu se ne može videti ta radost, i onda setim se da u suštini naša prava radost i mir dolaze od Gospoda – iznutra.“

„Nije to nešto spolja da treba da se posebno događa da bismo doživeli tu neprolaznu istinsku radost“, dodao je.

Vladika je rekao da je Devič velika svetinja pre svega zbog moštiju Sv. Joanikija, koje zrače i ulivaju veru i optimizam, te „ima li nešto lepše živeti na takvom mestu“, naglasio je priznavši da možda ljudi to ne mogu da razumeju.

„Te monahinje zaista imaju svega. Kad kažem svega, to je Gospod tako uredio, jer su se mnogi, mnogi ljudi okrenuli Deviču, Dečanima, Pećkoj patrijaršiji, Zočištu, Gorioču, drugim manastirima. Ima naših dvadesetak manastira. I kao po nekom uputstvu šalju sve što je njima neophodno, a ti monasi i monahinje se mole za sve priložnike (…) Nekada nas nevolje zbliže. Nekada razna iskušenja, kao ova danas, čine da više pogled okrećemo ka Nebu i da se više sećamo Boga, a to u suštini treba hrišćanin da bude. Tu nije crkva u opasnosti. Najmanje je u opasnosti tamo gde se strada, gde su iskušenja. U opasnosti je tamo gde je izobilje, greh, gde se manje pominje Bog.“

Da činimo dobra dela

Za vanredne mere koje su zavladale planetom i pandemiju koronavirusa, vladika kaže da je to test Božji koji treba da se položi.

„Da iz njega izađemo još bolji i čvršći, a ne da nas bolest pomori, da ne sumnjamo, ili da nešto bude što nije dobro. Bog je bog dobra i kad pusti na nas iskušenje i nevolju, to je da izađemo još bolji.“

Kako je to kada se izađe bolji?

„Vera treba da je mnogo jača i molitva usrdnija i da izađemo jači i da se još više okrenemo jedni drugima.“

„Šta je potrebno? Potrebna je vrlina da činimo dobra dela, dela milosrđa, da imamo ljubav, da istrajemo u molitvi, da bdimo kako u crkvama, tako u svom domu. Sve je to za nas lek. Da čuvamo svoje srce, svoj um, svoje oči.“

Izvor Kossev

Comments

Pročitaj još