• Početna>
  • Vesti>

Državni vrh na svečanoj Akademiji povodom 20. godina od bitke na Košarama

U Sava centru u Beogradu priređena je sinoć svečana Akademija povodom obeležavanja 20. godišnjice bitke na Košarama, kojoj, pored boraca – učesnika te bitke, članova njihovih porodica, porodica stradalih, prisustvovao i državni vrh, sa predsednikom Aleksandrom Vučićevom na čelu.

Akademiji, povodom bitke koja je trajala od 9. aprila do 14. juna 1999. godine, prisustvovali su i premijerka Ana Brnabić, predsednica Skupštine Srbije Maja Gojković, ministri Aleksandar Vulin, Zoran Lončar, Zoran Đorđević i Siniša Mali, kao i načelnik Generalštaba vojske Milan Mojsilović i druge zvanice.

U sali su u jednom delu ostavljene prazne stolice, sa imenima i prezimenima poginulih u bici na Košarama.

Dolazak predsednika Vučića propraćen je iz publike uzvicima “Aco, Srbine” i aplauzom, a svečanost je počela intoniranjem himne Bože pravde.

Na akademiji se obraćaju učesnici tih borbi, a, na kraju će se, kako je planirano, obratiti i predsednik Vučić.

Bitka na Košarama je jedna od najtežih u novijoj istoriji, u kojoj je 108 pripadnika Vojske Jugoslavije poginulo braneći državnu granicu od albanskih snaga, među kojima 50 mladića na odsluženju vojnog roka.

Bitka se vodila oko graničnog prelaza Rasa Košares, na granici Jugoslavije i Albanije, a cilj napada bila je da se presecanjem komunikacije između jedinica Vojske Jugoslavije (VJ) u Đakovici i Prizrenu, omogući kopnena invazija na Kosovo i ovladavanje prostorom Metohije.

S jedne strane, u borbama su učestvovali delovi 125. i 549. motorizovane brigade VJ, elementi 63. i 72. specijalne brigade, kao i grupa stranih dobrovoljaca među kojima je najviše bilo Rusa.

S albanske strane učestvovali su pripadnici OVK, regularne albanske vojske, Legije stranaca i NATO avijacija, čiji su avioni svakodnevno bombardovali položaje VJ i otežavali dopremanje hrane, municije i pojačanja.

Borba je počela 9. aprila 1999. godine.

Vojska SRJ je uspela da spreči snage OVK koje su krenule u kopnenu ofanzivu preko Prokletija i Košara.

Ta bitka je zajedno sa onom na Paštriku, koja je usledila nakon 78 dana, zaustavila NATO pohod na SRJ, ali i prodor albanskih snaga, a za taj veliki uspeh, zaslužni su obični vojnici, borci i starešine taktičkih jedinica.

Na Košarama je stradao i 21 oficir i podoficir, 50 mladića na odsluženju vojnog roka, 13 vojnih obveznika i 24 dobrovoljca. Ranjeno ih je 256 i svi su oni danas ratni i vojni invalidi.

Oko 1.500 pripadnika vojske SRJ suprotstavilo se nadmoćnijoj formaciji terorističke vojske Kosova, koja je bila pod komandom NATO oficira u njihovom prvom ešalonu bile su dve brigade od 6.000 ljudi.

Drugi ešalon činila je “atlantska brigada” dobrovoljaca iz zapadnih zemalja, a rezervu zelene beretke, marinci, pripadnici Legije stranca. Imali su apače, oklopni bataljon, artiljerijsku raketnu diviziju, bacače raketa …

Beograd, 14. juna 2019 – Svecana akademija povodom obelezavanja 20. godisnjice od bitke na Kosarama u Sava Centru. FOTO TANJUG / DIMITRIJE GOLL / bb

Junaci sa Košara nisu i ne smeju biti zaboravljeni

Nije mrtav borac onaj koji je poginuo, nego onaj ko je zaboravljen, a junaci sa Košara nisu i ne smeju biti zaboravljeni – u toj poruci Vladimira Ivića, jednog od preživelih boraca bitke na Košarama, večeras, na Akademiji u Beogradu, u sećanje na njegove saborce, žive i poginule, sažete su emocije sa kojima je obeleženo 20. godina od jedne od najtežih bitaka u novijoj istoriji.

Svedočenjima preživelih, citatima iz pisama nekih od 108 poginulih pripadnika Vojske Jugoslavije, koji su životom branili državnu granicu od albanskih snaga tokom NATO agresije, kao i dramsko-dokumentarnim izvođenjem predstavljen je sav užas kroz koji su prolazili vojnici, borci, ostavljeni na najtežem mestu, gotovo odsečeni od sveta, a pod stalnim napadima terorističkih grupa, albanske vojske i NATO avijacije.

Tako je publika, citiranjem njihovih pisama porodici, mogla da se osvedoči o njihovoj hrabrosti, solidarnosti, drugarstvug uz i uprkos svakodnevnim žrtvama.

Podsetili su kako su vojnici provodili vojničke dane, šta su osećali i šta ih je mučilo, radosti i brige – porodica, otrgnutost od mladosti, škola, devojke, njihova hrabrost . . .

U jednom delu pročitano je pismo upućeno porodici poginulom kapetana, koji je žrtvovao svoj život da bi spasio svoje vojnike.

“Ovim pismom mi vojnici sa Košara, želimo da vas izvestimo o smrti našeg kapetana koji se časno borio u akciji zauzimanja neprijateljskog položaja. Pokušao je da izvuče ranjene vojnike uprkos neprijateljskim snajperima. Morao je da se pridigne da bi ih izvukao i tako svoj život izložio opasnosti. Pre nego što je poginuo, rekao je da se ne sme odustati od akcije bez obzira na žrtve… Uspešno smo se stacionirali na granici, a naš kapetan će zauvek ostati u vašim srcima. Živela Srbija, do konačne pobede”.

Vladimir Ivić, tada 20-togodišnji pripadnik 5. bataljona Vojne policije prisetio se tih dana 1999. godine, kada je sa jedinicom krenuo ka rejonu Košare, prema karauli.

“Graničarima je laknulo kada su nas videli, a jedini oslonac su nam bili obučenost i znanje na nepoznatom terenu. Svi smo bili kao jedan, iako zasuti kišom granata i metaka, hrabro smo držali položaj, ne dajući neprijatelju da napreduje”, rekao je Ivić svedočeći o užasu kroz koji su prošli.

Noću su im, kaže, neprijatelji bili i magla, glad i zima, a vojnici su, često mokri do gole kože, pravili krevete od granja i približavali se jedan drugom da se zagreju.

Vladalo je drugarstvo, a nekad je i po njih 15 delilo jednu konzervu mesnog nareska.

“Napad je počeo u zoru, trajao ceo dan. Nedostaje municije, ali ne posustajemo… Iako neiskusni, nema panike, junački se borimo”, priča Ivić.

Tokom bitke ginule su hrabre starešine, među kojima i komandir njegove jedinice.

“Na Đurđevdan nas zasipaju granatama toliko precizno, da je svaki put neko bio ranjen.. Gubimo starešine, ginu momci … skoro da nema nikoga ko nije ranjen, oni koji su manje ranjeni izvlače druge”, prisetio se Ivić.

Kasnije su, kaže, saznali da su neprijateljima naneli veće gubitke nego što su oni naneli vojsci naše zemlje i da su zaustavili da neprijatelji pređu na teritoriju Srbije.

“Neki od boraca ostali su da zauvek brane karaulu. Nikada ih nećemo zaboraviti”.

Komandant borbene grupe 63. padobranske brigade Vidoje Kovačević rekao je da je bitka na Košarama vremenom postala simbol hrabrosti i odlučnosti u odbrani otadžbine i naroda.

Dolazak u rejon Košara dao je veliku moralnu i psihološku podršku građanima i pripadnicima jedinica koje su se tu nalazile, rekao je Kovačević.

Bitka na Košarama koja se vodila na surovom terenu, u teškim vremenskim uslovima i protiv brojnijeg i tehnički opremljenijeg neprijatelja je praktičan primer Njegoševih reči da “boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka”, jer su pripadnici vojske svakodnevno, nadljudskim naporima uspeli da spreče šiptarske terorističke snage.

“Košare su primer kako vojničko umeće, snaga, volja, želja, jedinstvo, ali iznad svega moral, mogu da nadjačaju nadmoćnijeg neprijatelja. Ona ni u kom smislu ne predstavlja vojnički poraz, već su se jedinice vojske povukle posle Kumanovskog sporazuma”, rekao je Kovačević.

Dodao je da je veteranima drago što država u poslednjih nekoliko godina neguje sećanje na bitku i ceni žrtvu koju su borci podneli.

Birka na Košarama, zajedno sa onom na Paštriku, zaustavila je NATO pohod na SRJ ali i prodor albanskih snaga, a za taj veliki uspeh, zaslužni su obični vojnici, borci i starešine taktičkih jedinica.

Izvor: Tanjug


Comments

Pročitaj još